Festivalski programi su „vražja rabota“ jer ovise o ponudi i izboru, ali su također sjajna prilika da se na jednom mjestu u relativno kratkom vremenu pogleda veliki broj predstava. Sve navedeno moglo se primijeniti na 29. SLUK – Susret lutkara i lutkarskih kazališta Hrvatske u Osijeku (31.5. – 3.6.2023.) za koji je „moja grupa sveprisutnih gledatelja“ prognozirala da će „dežurni gledatelji “ (Stručni ocjenjivački sud) imati lagan posao jer im se većina predstava neće svidjeti (kao ni nama). Predviđanje se, nažalost, obistinilo jer su se (sudeći prema nagradama) od deset natjecateljskih predstava jasno izdvojile dvije: Drvljaci Vanje Jovanovića i Patrika Gregurca u režiji Vanje Jovanovića i izvedbi Kazališne družine Pinklec Čakovec (HNK u Osijeku, 1.6.) i Kako su Ljiljo i Kosjenka pobijedili Zlu Neslogu Ivane Vuković (po motivima pripovijetke Regoč Ivane Brlić Mažuranić) u režiji Branimira Rakića i izvedbi GKL Split (Dječje kazalište Branka Mihaljevića, 2.6.2023.).
Drvljaci je priča o malim bićima koja žive u drveću, a o njima Otac (Davor Dokleja), kazališni garderobijer, pripovijeda svom Sinu (Mario Jakšić) dok izvana dopire grmljavina. Izvanredna Alena Pavlović kreirala je scenografiju, kostime i lutke u duhu kazališnog skladišta za kostime, pa komadi odjeće čine likove, a njih, uz spomenute glumce, animiraju Bruno Kontrec i Ena Jagec. Zahvaljujući duhovitom tekstu i promišljenoj animaciji treba neko vrijeme da bi se spoznalo (prijelaz je, bar meni, bio pomalo upitan) da vani ne vlada nevrijeme, nego rat i da je skladište zapravo sklonište. Neću prepričavati sadržaj jer ne bih ionako uspjela spomenuti sve finese koje daju posebnost ovoj priči. Balansirana izmjena scena, precizna animacija, dobra vizualnost, zanimljiva glazba (Šimun Matišić), pogođen ritam predstave i duboke emocije jasno pokazuju da je u hrvatsko kazalište prispio zanimljiv redatelj, jednako sklon dramskim i lutkarskim predstavama, Vanja Jovanović (1993.). Ne poričem da sam u njegovim dramskim predstavama nalazila elemente s kojima nisam uvijek bila zadovoljna (vidi gore) ali su to ipak bile dobre predstave, neosporno bolje od onih drugih… kao i na SLUK-u, uostalom.
Splitski su lutkari u svojoj predstavi zadržali Ljilju i Kosjenku (sada je to dvoje djece a ne dječak i vila) i Regoča (osamljeni smušenjak) i seljane zavađenih sela (iz Dalmatinske Zagore) i dodali Neslogu (lik sličan drevnim totemima) pa je i u novom ruhu priča zadržala sve odlike „priče iz davnine“. Mada su scenografija i lutke (Danira Matošić) vrlo dopadljive, a glazba (Matija Antolić) primjerena, mene se jako dojmio govor jer osim što je izvanredno zvučao, svojim autentičnim jezičnim bogatstvom snažno je utjecao na ukupni izvedbeni dojam. U predstavi nema poplave, nego sami seljani uzajamno razaraju kuće, očekivano primirje (nakon što su sve kuće oštećene) nastupa malo prenaglo (u odnosu na dotadašnji tempo) i nije baš logično da obnova kuća traje za vrijeme poklona. Ljiljo, Kosjenka i Regoč su Stipe Gugić, Sanja Vidan i Ivan Medić, Anđa, Marta i Jozo su Justina Vojaković Fingler, Milena Blažanović i Milana Buzolić, a Zla Nesloga Alin Antunović; radi se doista o pravom timskom radu (što je dugogodišnji glumac-lutkar i „friški“ lutkarski redatelj Rakić odlično složio).
Obje predstave odišu poletnošću i dobrim tempom pa iz njih logično izviru mudro dozirane pouke koje potkrepljuju moju omiljenu tezu da pametno ne mora biti dosadno. Međutim i dalje mislim, da su dvije dobre predstave ipak premali broj za festival kalibra SLUK-a koji predstavlja „susret lutkara i to onih najposvećenijih izvrsnosti u toj umjetnosti“ kako navodi Adam Skendžić, predsjednik Hrvatskog centra UNIMA-e.