Plesači i performeri Kristina Aleksova i Loup Abramovici izveli su predstavu Poljubac autorice i koreografkinje Kristine Aleksove uz glazbu kontrabasista Tomaža Groma u produkciji Via Negativa kao dio natjecateljskog programa 11. GIBANICE – bijenala slovenske suvremene plesne umjetnosti u Ljubljani (CK Španski borci, 24.2.2023.). U toj je predstavi sve pomalo „uvrnuto“ (mada, kada se radi o kolektivu Via Negativa ništa nije neočekivano!) pa gledatelji sjede na pozornici dok se izvođači provlače četveronoške kroz gledalište i prelaze iz reda u red na najteži mogući način – preko naslona. U prvom susretu s izvođačima, nakon rastvaranja zastora, vidimo dvoje ljudi kako bezazleno sjede u gledalištu. Nakon drugog  otvaranja zastora situacija se stubokom mijenja jer su oni sada nagi, a kreću se tako da im se naizmjence vide tek pojedini dijelovi tijela: između redova crvenih sjedalica bjelasaju se ruke, noge, leđa ili stražnjice (oblikovateljica svjetla Špela Škulj). Taj gotovo nadrealni prizor obogaćuju čudesni zvukovi koje izaziva Tomaž Grom trzanjem žica, lupkanjem lopticama i prelaženjem gudalima po „bokovima“ kontrabasa te vibracijama kuglica i metalne kutijice u udubini upaljenog zvučnika.

Aleksova i Abramovici ustrajno obilaze cijelo gledalište, dakle i balkon, pa Abramovicijevo sjedenje na rubu ograde djeluje pomalo zastrašujuće (spoznaja da neće skočiti ne sprečava gledatelje da se ne lecnu). Iako se izvedba sastoji od njihovog ritmičkog prolaženja kroz redove i prelaženja preko naslona sjedalica tako da se ne vide „eksplicitni“ dijelovi tijela, u jednom se trenutku njih dvoje ipak susretnu u – poljupcu. Od tada prestaje njihova razdvojenost i ništa više nije kao prije: priljubljuju se kao da su u poljupci svi dijelovi njihovih tijela! Iako se oboje  kreću na usporedivo blizak način, kretanje muškarca izdašnije nameće njegovo tijelo našim pogledima što neočekivano otkriva sličnost s gotičkim likom Raspetog ili vretenastim muškim tijelima na Schieleovim slikama.

Predstava Poljubac djelovala mi je čudesno zbog izvrsno izbalansirane izvedbe duboko protkane pritajenom čulnošću i spoznajom da je u samoj svojoj pojavnosti golo tijelo posve bezazleno. 

Prvi tekst o GIBANICI pročitajte ovdje, a treći ovdje