U povodu obilježavanja stote obljetnice rođenja splitskog novinara i književnika Miljenka Smoje (1923.-1995.), godina 2023. proglašena je „Smojinom godinom“ pa su u prigodni program uvrštene predstave Velo misto u Zagrebačkom gradskom kazalištu „Komedija“ (2.3.2023.) i Tiha noć (epizoda Borbena ponoćka iz Kronike o našem Malom mistu) u HNK Split, temeljene na njegovim književnim predlošcima.
Smoje je pisao o raznim splitskim (i inim) temama duhovito, britko i bez okolišanja, a splitskim je žargonom isticao svoje bogate i sočne rečenice. Televizijske serije Naše Malo misto (1970./71., redatelj Daniel Marušić) i Velo misto (1980./81., redatelj Joakim Marušić) bile su toliko popularne, da su neke rečenice iz serija ušle u svakodnevni govor („Jema puno lipi stvari ma nesmin kazat“ ili „Neće politika u moju butigu“) i tako, barem na neko vrijeme, u kolektivnom sjećanju pohranile ovog izuzetnog kroničara. Legendarni urednik, prevoditelj, književnik i kritičar Zlatko Crnković (1931.-2013.) uvrstio je Smojinu kroniku Velo misto u biblioteku „Hit“ („Znanje“, 1981.), znajući da sačuvana ostaje samo napisana riječ, dok ona izgovorena („Verba volant, scripta manent“) lako „odleti“ (čak i kad je snimljena).
Redateljica Marina Pejnović je Smojin prikaz Splita i njegovih živopisnih stanovnika u vremenu od 1910. do 1947. nastojala ispričati poštujući zakone kazališnog medija. No ono što smo dobili (ili možda samo ja?) u trosatnoj dvodijelnoj predstavi Velo misto jest serija sličica koje se napreskokce izmjenjuju bez fokusiranja na određenu ideju ili osobu (osim stalnih promjena država, što simboliziraju izmjene zastave na adaptiranom tiramolu, užetu za sušenje rublja tipičnom u Dalmaciji), bez emotivnog prikaza odnosa među likovima i bez Smojinih prepoznatljivih rečenica. Riječi su, naime, naglašavane „kao ni sebi ni svome“ (jezični savjetnik Joško Ševo) i ako su meni bile „neslušljive“, mora da su „fetivi“ (izvorni) Splićani „plakali od muke“.
Glumci su se u svojim „raštrkanim“ epizodama trudili dočarati boje i mirise starog Splita no to im nije uspijevalo pa sam sebe „uhvatila“ da u nedostatku očekivanog ozračja, „vrebam“ ima li veze jedno s drugim i zašto se pojavilo ovo ili ono. U cijeloj „gužvi“, jedina cjelovita i suvisla priča bila mi je o nogometnom klubu „Hajduk“ koja počinje donošenjem prave nogometne lopte iz Praga u Split, a nastavlja se prizorima vezanim uz utakmice i uspjehe kluba, ali i sudbine pojedinih igrača (stradanja zbog politike). Iako Meštar (Damir Lončar) brani političke razgovore u svojoj brijačnici, ipak ne može spriječiti svoje pomoćnike, Papundeka (Ivan Ćuić) i Očalinka (Ognjen Milovanović), da ne daju oduška svojem nezadovoljstvu.
Kako se mijenjaju države, tako „buja“ scenografija (Liberta Mišan) i dok su u prvom dijelu brijačnica, paljenje ferala ili okupljanje oko kavanskog drvenog stola tek naznačeni, u drugom dominiraju barikade (i nezgrapna scena vješanja). No, izdvojila bih domišljatu scenu požara klupske barake (dizajner svjetla Elvis Butković). Kostimi (Petra Pavičić) uglavnom se dijele na gradsku i seosku odjeću, ponekad malo pretjeranu (pet likova u interpretaciji Jasne Palić Picukarić), ponekad na razini znaka (brijačke kute, uniforme) ali prilično ujednačenu, dok glazba varira između poznatih napjeva i autorske glazbe (Vid Adam Hribar).
Iz velikog glumačkog ansambla izdvojila bih odličan par koji čine Ferata (Filip Juričić) i Marjeta (Nera Stipičević) zbog uvjerljive i fino osmišljene emotivnosti, koju, nažalost ne nalazim u odnosu zanosne Violete (Vanda Winter) i Pegule (Ivan Glowatzky), iako su njihovi karakteri puno intrigantniji (ona je pritajena špijunka, a on notorni nespretnjaković). Trio Strikan (Davor Svedružić), Netijak (Goran Malus) i prateći Picaferaj (Saša Buneta) čine zasebnu skupinu i šteta je da su se svojim interpretacijama premalo udaljili od očekivanog obrasca. Vrlo upečatljiv u ulozi Duje, promotora nogometa i začetnika „Hajduka“, bio je Marin Klišmanić, a svoj su kamenčić u mozaik predstave pomno ugradili Dajana Čuljak, Ana Magud, Ivan Magud, Adnan Prohić, Željko Duvnjak, Zlatko Ožbolt i Vinko Kraljević, jedini glumac u nekadašnjoj tv seriji.
Već sam naznačila da se puno truda i volje uložilo u predstavu kojom se trebala dočarati vrckavost Smojinog pisma i „šušur“ starog Splita, ali umjesto toga, ja sam gledala monotonu i predugu predstavu u kojoj nisam susrela ni autora ni grad.