Baletni studio Jastrebarsko (1999.) sa svojom utemeljiteljicom i voditeljicom, nekadašnjom balerinom i današnjom baletnom pedagoginjom Svetlanom Lukić uspio je odvesti (6.11.2022.) krcatu dvoranu Centra za kulturu Trešnevka (Zagreb) na put oko svijeta i sretno ih vratiti kući. Predstava Put oko svijeta u 60 minuta oslanja se na istoimeni roman Julesa Vernea (1828.-1905.) tako da nas kroz ovu plesnu pustolovinu vode Marta Brkljačić kao Franjo Maglić (Philleas Fogg) i Lili Novosel kao Štef Posvudić (Jean Passepartout).

Budući da su, prema informacijama, u Baletnom studiju najmlađe plesačice stare pet godina, ne dvojim da su u sceni nazvanoj Vlak nastupile baš one (njih trinaest uz jednog plesača) – nikada nisam vidjela predanijeg odnosa prema „poslu“. Ako je poneka nožica „zalutala“ (to sam, u šali, pripisala stanju HŽ) to nije ostavilo nikakvih posljedica na njihovu ozbiljnost i odlučnost da svoju vijugavu željezničku kompoziciju dovedu do cilja.

Cijelo „putovanje“ počinje u Hrvatskoj prigorskom pjesmom Kriči, kriči tiček, nakon čega se proveze spomenuti Vlak, da bi se u nastavku obišlo još nekoliko bliskih i dalekih zemalja i vratilo kući  uz međimursku pjesmu Ljubav se ne trži. Osim dvojca koji nas vodi po zemljopisnoj karti (projekcija u pozadini) glas Gorana Grgića objašnjava (tekst Marte Brkljačić) gdje smo, što vidimo i kako smo tamo dospjeli. Iz Hrvatske se živahnim plesom tarantela prešlo u Italiju, a potom u Egipat gdje su oživjele plesačice sa zidova piramida. Svetlana Lukić je u predstavi koreografkinja, scenaristica, redateljica, kostimografkinja i scenografkinja, pa stilizirani kostimi precizno smještaju izvođače u odabranu  sredinu, a  projekcije (Marko Šimić) dočaravaju podneblje.

Ritmički ples djevojaka s „rudlavim“ perikama i u tamno smeđim kostimima dočarao je afričku unutrašnjost, ples djevojaka u indijskim sarijima i s mauzolejom Taj Mahal u pozadini dozvao je u sjećanje jednu od najljepših ljubavnih priča, a velika skupina plesačica i čaj podsjetili su na Kinu. U našim predodžbama, od Kine do Japana nije daleko, pa je putovanje nastavljeno japanskim plesom koji  slavi ljepotu trešnjinog cvata (sakura). Na američki kontinent stupilo se odličnim, sjajno izvedenim kaubojskim plesom, nastavilo indijanskim (apaškim) plesom i završilo na Broadwayu pod kišobranima (Singing in the Rain). Brodom po uzburkanom moru vratilo se u Europu i prije povratka kući, zastalo se u Parizu, glavnom gradu Francuske, kako bi se odgledao živahni ples kankan koji, kako je i red, završio „špagom“.  

Zahvaljujući neumornoj i nadahnutoj Svetlani Lukić, „mrvice“ i odrasle djevojke iz Baletnog studija Jastrebarsko u samo sat vremena provele su nas plesom kroz četiri kontinenta i jasno pokazale da riječ „amater“ znači – ona/j koji nešto radi (pleše) iz ljubavi.