Film Djevojka za zbogom (1977., redatelj Herbert Ross) pripada „među najuspješnije ekranizacije teksta“ američkog dramatičara i scenarista Neila Simona (1927.-2018.) i „jedna (je) od najpametnijih i najživotnijih romantičnih komedija u povijesti filma“, piše na programskoj cedulji predstave Djevojka za zbogom u režiji Gorana Kulenovića (Scena „Vidra“, 13.11.2022.). Tekst su na hrvatski preveli Kristina Kegljen, Goran Kulenović i Sara Stanić (potonji su ujedno autori adaptacije), a predstava je nastala u suradnji Kazališta „Kerempuh“ / Scena „Vidra“ i Putujućeg kazališta – PUK, Zagreb.
Priča počinje susretom glumca Elliota Garfielda (Marko Makovičić), koji dolazi u New York zbog nastupa na Broadwayu (doduše off-u) i plesačice Paule Mc Fadden (Sara Stanić), samohrane majke desetogodišnje kćeri Lucy (Zvonka Tomaš Brazzoduro), na vratima stana u kojem žive njih dvije, a kojeg je njezin bivši partner bezobzirno iznajmio Elliotu. Budući da oboje svojataju pravo na stan, on zato jer ga je platio, a ona jer tu stanuje od prije i ima dijete, nastoje se nagoditi i koegzistirati. Oboje smeta onaj drugi, ali nakon što poslovno skrahiraju (on na premijeri doživi fijasko jer je zbog redateljeve „inovativne“ koncepcije „suludo“ odglumio lik Richarda III., dok ona, umjesto posla plesačice, dobiva posao na Sajmu automobila), polako se okreću jedno prema drugom (odlično smišljena scena zajedničke kupovine u „dućanu“ ili romantičnog susreta na krovu).
Njihovi su dijalozi duhoviti i britki pa iako su sve manje otrovni, i dalje se drže na distanci jer ih koče njezin strah od zaljubljivanja (loša iskustva iz prethodnih veza) i njegova tvrdoglavost. Ključna karika pri njihovu povezivanju je pametna i pronicljiva Lucy, kojoj se Eliott sviđa, ali koja ne želi da se njezina mama opet razočara! Cijeli niz duhovitih „prepucavanja“ prate pronicljivi Lucyni komentari, a promjene u njihovom odnosu pratimo kroz seriju zabavnih scena (meni je sjajan odlazak njih dvije na premijeru „Richarda III.“). Kada Elliot dobiva posao u drugom gradu (četiri tjedna snimanja filma), Paula je uvjerena da je to kraj, ali kada joj on ostavlja na čuvanju omiljenu gitaru, ona zna da za njih postoji zajednička budućnost.
Poput svih dobrih romantičnih komedija, i izvrsna Djevojka za zbogom ovisi prije svega o glumcima. Ekspresivni Marko Makovičić i lijepa, „opaka“ Sara Stanić čine izvrstan par: njihova međuigra nudi duhovite obrate i iako točno znamo kamo stremi priča, drže nas u napetosti. Dosadašnji rad ovih glumaca bio je garancija za njihov odlični zajednički glumački nastup. Istinski dijamant (najtvrđi prirodni mineral) u ovoj predstavi je Zvonka Tomaš Brazzoduro, djevojčica čiji prirodni nastup odlično funkcionira u spajanju „potencijalne“ obitelji (ah, ti odrasli). Ona nema problema ni sa scenskim prostorom niti s komunikacijom i u predstavi je posve ravnopravna svojim odraslim partnerima. Bez nje bi šarm ove predstave bio osjetno slabiji. Mnogi predstavu Djevojka za zbogom opisuju kao „slatku“ što bih mogla prihvatiti u slučaju troje glumaca, ali režijski postupak u kojem se izmjenjuju svjetlo i polumrak na principu „pali-gasi“ vidno šteti tempu predstave (scenografija se ne mijenja, pa čemu dugo i učestalo razdvajanje scena?).
Zanimljive su bile reakcije publike: na iznenadne poljupce (mada je svekoliko zbivanje vodilo prema njima) publika je glasno reagirala bodreći (ili kudeći) glumce i oduševljeno pljeskala, pa sam imala osjećaj da sam okružena vrtićkom dobi! Jesu li ljudi postali toliko osamljeni i željni dodira da poistovjećuju kazališnu iluziji sa stvarnim životom?