68. splitsko ljeto završilo je premijerom baleta Veliki Gatsby prema romanu F. S. Fitzgeralda u koreografiji i režiji Lea Mujića (Sustipan, 13.8.2022.) koji će, pretpostavljam, postati djelom redovnog repertoara Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu u dolazećoj sezoni.

Američki romanopisac i novelist Francis Scott Fitzgerald (1896.- 1940.) pripadao je takozvanoj izgubljenoj generaciji kako je američka književnica Gertrude Stein (1874.-1946.) nazvala skupinu američkih književnika (Hemingway, Fitzgerald, Eliot, Pound, Dos Passos i drugi) koji su se okupljali u njezinom pariškom salonu 1920-ih. Mahom rođeni u zadnjem desetljeću 19. stoljeća, oni su sudjelovali u Velikom (prvom) svjetskom ratu iz kojeg su izašli očekujući „novi život“ ali su se gorko razočarali.

U romau Veliki Gatsby (1925.) Fitzgerald opisuje preobrazbu siromašnog mladića Jamesa Gatza u bogatog i rastrošnog Jaya Gatsbyja, poznatog po neobuzdanim i raskošnim zabavama u svojoj luksuznoj kući. Poslijeratna vremena su plodno tlo za razne malverzacije, pa se tako nitko ne pita kako je Gatsby uspio steći takvo bogatstvo – jasno je da se radi o „sumnjivim“ poslovima. U prikazu Gatsbyjevih zabava Fitzgerald opisuje zabave na kojima je sam sudjelovao (sa suprugom Zeldom), dok je Gatsbyjev pristup ljubljenoj Daisy (koja se umorila čekajući ga, pa se udala za bogatog Toma Buchanana) odraz Fitzgeraldove kratke strastvene romanse s Ginevre King. Opisujući Gatsbyjev život, Fitzgerald zapravo opisuje poslijeratno ozračje „doba jazza“ i budući da nije morao ništa izmišljati, nego samo literarno obraditi nastalo stanje, ne čudi da je Gatsbyja nazvao „svojim starijim bratom“.

Posegnuvši za dramskim/proznim predlošcima, Leo Mujić je u dosadašnjim koreografijama, uz dobar izbor glazbe, pokazao da pokret može dočarati zbivanja i atmosferu, odnose među likovima i njihova emotivna stanja. Roman o Gatsbyju pretvorio je u „baletnu priču u dva dijela“ gotovo doslovno (dramaturg Balint Rauscher) slijedeći radnju: od dolaska pripovjedača Nicka Carrawaya u kuću rođakinje Daisy i njezinog supruga Toma Buchanana preko prikaza brojnih zabava do ponovnog susreta nekadašnjih ljubavnika Gatsbyja i Daisy (prolog i sedam slika prvog čina), nakon čega slijedi procvat  njihove veze, slučajna smrt Tomove ljubavnice Myrtle i Gatsbyjevo umorstvo (u preostalih osam slika i epilogu).

Česta uporaba rekvizita pomalo razbija plesni kontinuitet, iako je prikaz automobila kojim je pregažena Myrtle, s dva reflektora kao farovima u noći, vrlo uspjela scena. Parkovno raslinje oko bine logično je „podržalo“ scenografiju (Stefano Katunar) dok se oblikovanjem svjetla (Aleksandar Čavlek) ističu dramatične scene (pad Gatsbyjevog mrtvog tijela). Vjerujem da  haljine s prorezom (Manuela Paladin Šabanović) plesačicama daju veliku slobodu kretanja, ali se meni nisu svidjele jer niti su u stilu „divljih vremena“, niti djeluju skladno. Popis skladatelja sadrži mnoga očekivana imena poput Gershwina, Millera, Prime, Bernsteina i Glassa, ali su tu također Barber i Chadwick te se odabirom skladbi sjajno osmislio ugođaj „ludih godina“.

Prije nego se osvrnem na koreografiju i ansambl, moram opisati uvjete pod kojima se predstava održala: prolom oblaka natopio je cijeli grad zbog čega je pozornica, iako stalno brisana, ipak bila rizična za zahtjevnu i dinamičnu izvedbu. Mada spretni, baletani se ipak nisu uvijek uspjeli održati na nogama pa je plesnu čaroliju nagrizala strepnja za njihovu dobrobit (vjerujem da bi publika prihvatila prekid predstave; zbog prozaičnih razloga to se nije dogodio!). Kako sam sklona u svemu potražiti zabavnu stranu, zaključila sam da osoblje koje briše pozornicu zapravo čisti nered nakon raspojasanih pijanki u Gatsbyjevoj luksuznoj kući (ha ha).

Koreografija se sastojala od dueta (intimnih  i vrlo emotivnih) i skupnih plesova (energični i dobro usklađeni) pa me takva struktura predstave podsjetila na – mjuzikl. Pripovjedača Nicka je vrlo nadahnuto plesao izvanredni Aaron Kok, ali je njegov duet s Evom Karpilovskom (Jordan, Nickova simpatija) bio manje prisan od izvedbi preostala dva para, a to su bili Ivan Boiko (Tom Buchanan, Daisyn suprug) i Irina Čaban Bilandžić (Myrtle, Tomova ljubavnica), odnosno Aubin Le Marchand (Gatsby) i Hazuki Tanase (Daisy), među kojima je „kemija“ bila upravo opipljiva. Velika je nepravda barem ne nabrojiti sve članove baleta, jer se radi o doista izvrsnim plesačima, ali to je pomalo besmisleno bez da ih se vidi.

Voljela bih ovu predstavu vidjeti u „sigurnijim“ uvjetima matične kuće, a također bih je rado usporedila s predstavom koju je Mujić s istim autorskim timom napravio s ansamblom Slovenskog narodnog gledališča Ljubljana 2019.