U emisiji Radio Nezavisna glumica, lutkarica i profesorica na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku Maja Lučić prepričala je riječi Jelene Sitar, slovenske redateljice i lutkarice: “Još dok smo sasvim mali, svi mi od majke dobivamo na poklon prvi lutkarski teatar prstima na dlanu. Svi smo slušali priču ne dlanu – ovaj prst ide u lov, ovaj nosi pušku, ovaj jede krušku... Prsti su u tom igrokazu kao malene lutke na sceni – dlanu. Taj poklon, lutkarski teatar prstima, duboko je usađen u nama”. Prestava Tonija Leakovića iz Osijeka Bračne muke iz vizure ruke, u kojoj glumac koristi samo svoj dlan i prste kao aktere, došla je baš kao poklon publici (Olginu kritiku predstave izvedene na PIF-u pročitajte ovdje).
U okviru kazališnog festivala za djecu Limenka teatar festa u Novom Sadu prepliću se kazalište, mahom lutkarsko, i edukacija o reciklaži i zaštiti životne sredine. Tako su osmišljene ulaznice u vidu sakupljenih limenki koje se zatim prešaju i odnose na dalju obradu gdje će ponovo oživjeti u vidu nove limenke. Pored toga, nakon predstava djeca dobivaju konkretne odgovore kako mogu i zašto je važno čuvati okolonu i imaju priliku sudjelovati u različitim radionicama o ekologiji.
Drugog dana Limenka teatar fest stariji uzrast djece obradovala je predstava Bračne muke iz vizure ruke, gdje, kako je već rečeno, umjesto lutki, glumčevo tijelo, odnosno ruke postaju animirani predmet. Lutkarska predstava bez lutaka, tzv. platform teatar rijetko se može pogledati na scenama u srpskim kazalištima. Ovogodišnji i fantastičan primjer je predstava Tihi dečak dramaturginje Ane Duše i reditelja Tin Grabnara u produkciji Pozorišta za decu iz Kragujevca. Tu su prsti i dlan postali i glumci i lutka, scenski element i rekvizit. Osim Tihog dečaka susret kazališne publike sa ovom formom izuzetno je rijedak. Zbog toga raduje prilika da se pogleda monodrama mladog glumca iz Hrvatske.
Bračne muke iz vizure ruke pokazuju genezu bračnih problema gospođe i gospodina Rukića – od trenutka njihovog stupanja u brak, prve bračne noći i cvijetanja ljubavi, preko prvih svađa, nerazumijevanja, rasprava oko posjeta njene majke, pa sve do razvoda braka i na kraju pomirenja. Teško da ruke mogu jedna bez druge.
Iako je i sama priča zanimljiva i obogaćena nizom duhovitih replika, daleko su zanimljivija scenska rješenja i uprizorenja situacija. Recimo, kada se gospođa Rukić, nakon što je odlučila pronaći posao, sprema za intervju, ona to čini tako što turpija svoje nokte. Znak za težak fizički posao koji obavlja gospodin Rukić je rukavica svojstvena automehaničarima.
Gumac Toni Leaković tako viješto animira svoje dlanove da u jednom trenutku pomislite kako lijeva i desna šaka, gospodin i gospođa Rukić, nisu dio istog glumca. Iako se vizualno minimalno razlikuju, ona ima crveni lak na noktima i prsten, a on sat oko zgloba i prsten, pokreti su im posve drugačiji. Ona je (kako karakterno, tako i u gestikulaciji) ekspresivnija, hitrija, uvijek ispravljenih prstiju kao strela, spremna da prostrijeli supružnika, dok je gospodin nešto sporijih pokreta pa samim tim i pasivnijeg karaktera.
Scenografija (idejno rješenje Ivica Leaković) pokazuje vanjski dio zgrade porodice glavnih junaka gdje su na užetu zakačene različite rukavice, odnosno odjeća u svijetu ruku, a Rukićeve zatičemo u stanu na poslednjem katu. Duhovito i za priču adekvatno, glazbene prijelaze čini pjesma Ruke Darka Rundeka s posebnim naglaskom na stih: I ne boj se buke, to sto svira to su ruke!
Maštovita, zabavna, izuzetno spretna i znalački ukomponirana predstava podsjetila je publiku na prve susrete s teatrom prstima na dlanu. Ostaje nada da će i u narednim danima i godinama Limenka teatar fest uspjevati na festivalu prikazati formom hrabrije i smjelije predstave, izvedbe koje nisu prvenstveno didaktičke i lutkarske predstave koje su namenjene i tinejdžerskoj dobi.