HNK VARAŽDIN: "BOGOVI"
Citat iz predstave: „Što je ovo bilo?“
Nemam odgovor na pitanje postavljeno nekoliko puta za vrijeme predstave: 'Što je ovo bilo?', no posudit ću Ženinu rečenicu: 'Ovdje je toliko lijepo da bi čovjek mogao ubiti nekoga'
Objavljeno: 7.22.2022 7:58:02 AM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Bogovi" / Marko Ercegović

 

Poznavatelji kazališne estetike glumice/redateljice Senke Bulić (1964.) nisu uopće dvojili da će njezin dolazak za intendanticu varaždinskog Hrvatskog narodnog kazališta dovesti do uočljivih promjena u repertoaru, ne toliko u odabiru djela (jer će igrati i neki „poznati“ naslovi) nego u izboru redatelja (manje prisutnih u ovoj sredini). Svojedobno mi je redatelj Oliver Frljić, na moju opasku da se podjednako bavi samom kazališnom predstavom kao i zbivanjima oko nje, odgovorio: „Sve je to kazalište“ (poput  Shakespereove teze da je cijeli svijet pozornica). Da je točno procijenio pokazao je  „šušur“ (buka) oko premijere autorskog projekta Dalibora Matanića (tekst, režija, video) Bogovi (25.5.2022.), prvom  repertoarnom izboru nove intendantice.

Dalibor Matanić (1974.) je prvenstveno  filmski i televizijski redatelj koji svoje  malobrojne (ali razglašene) kazališne režije uglavnom povezuje s filmom, pa je i predstava Bogovi, motivirana igranim filmom Funny Games (1997.) Michaela Hanekea. Naravno da sam ponovno potražila rečeni film i otkrila nekoliko  sličnosti s predstavom: napadači (u filmu dvojica umiljatih sadista, u predstavi dvoje) odjeveni u bijelu odjeću s uočljivim bijelim rukavicama dolaze na kućna vrata nasumice odabrane obitelji kako bi posudili jaja. Nakon što uđu u kuću, počinju terorizirati obitelj i postupno ih sve poubijaju (u predstavi djelomice). Matanićev se tekst razlikuje od scenarija jer su ovdje prikazane odrasle osobe iz dviju obitelji moralne i tjelesne „nakaze“, bezosjećajne spodobe koje zlostavljaju bližnje i bezobzirno izrabljuju nemoćne te falsifikatori osobnog izgleda skloni uporabi opijata.

Posjet bračnog para (Beti Lučić, Robert Plemić) susjednoj tročlanoj obitelji (žena – Helena Minić Matanić, muž – Marko Cindrić, kći – Elizabeta Brodić) potaknut je godišnjicom braka, ali zapravo predstavlja rutinski susret  pri kojem se, kao i uvijek, naklapa o nevažnim, bezveznim stvarima (bazenu). Parovi se preziru, ali se druže zbog sličnih svjetonazora koji se očituju u osjećaju njihove važnosti, nedodirljivosti i uvjerenju da su arbitri društvenog života. Dolazak napadača (Hana Hegedušić, Karlo Mrkša) brzo im pokazuje svu krhkost njihovih ispraznih života. Za razliku od nemotiviranih, zaigranih napadača iz filma, ovi kazališni smatraju da ubijajući oba para čine „dobro djelo“ jer tako čiste svijet od negativnih  tipova (ekološka smrt?). Kćer ostavljaju na životu očekujući da će drugi naraštaj biti bolji. I doista, na kraju predstave  kći svečano obećava: „Bit ću bolja“ (putem mikrofona radi uvjerljivosti?).

Dakle, Bogovi se poigravaju detaljima Zabavnih igara, ali ni duh, ni ambijent, ni zaključak nisu jednaki. Dapače, Matanićev tekst je „zafrkantski“ na moralizatorski način, dok je filmski scenarij ozbiljan na poremećen način. Uz to, Matanić koristi Ženin san da „politički nekorektne“ misli u mnogim glavama brutalno iznese na vidjelo i tako razotkrije naše licemjerje (ono što govorimo za šankom ali ne pred tv-kamerama). Po mojem sudu, scenografija i kostimografija Ane Savić Gecan odiše jasnom simbolikom pa pod prekriven papirićima i namještaj omotan celofanom odražava moralnu prljavštinu (ili pokušaj da se stvari očuvaju čistim usprkos ljudima ) dok  perike, nakaradno našminkane usne, umjetne grudi i krzneni kaputi na polugolim tijelima pokazuju nametnute modne kriterije praćene pozamašnim novčanim iznosima. Jedino kći (Brodić) prirodno izgleda jer zapravo ne pripada ovom skupu (iako sve uporno snima).

Veliki ekrani na kojima se vrte snimljene ali i one scene snimane za vrijeme predstave (pa i dok publika ulazi) i nekoliko mikrofona na pozornici postali su uobičajeni rekviziti u „suvremenim“ predstavama. Ovdje se nesumnjivo koriste kako bi se publici približili „nevidljivi“ detalji predstave (ili predstavljaju ironiju na našu stalnu okruženost raznim ekranima) ali vjerojatnije zbog bliskosti  Matanićevom umjetničkom izrazu. Doduše bez njih ne bismo vidjeli kako napadačima žohari izlaze iz usta ili tatičinu (Stojan Matavulj) ispovijest, ali to ne bi suštinski narušilo odnose  među likovima. Drugim riječima, tehnološka su „pomagala“ atraktivna mlađoj publici i onoj s manje kazališnog iskustva, ali bez ekrana  bi se (po mojem mišljenju) gledatelji mogli bolje fokusirati na glumu i govor. Općoj (željenoj) pomutnji doprinijela je glazba Hrvoja Nikšića i oblikovanje svjetla Tomislava Maglečića.

Budući da sam imala priliku gledati predstave temeljene na potrebi da se gledateljeva čula napadnu na svim razinama, ne mogu reći da sam očarana predstavom Bogovi. Nelagodu koju sam osjetila izazvali su prvenstveno fizička obilježja  predstave (pojačana buka i agresivne slike) jer su „smanjivali“ prostor za glumačke interpretacije. Iako su se glumci baš, baš trudili, osim izuzetno nadahnutog Roberta Plemića i povremeno neodoljivog Karla Mrkše, nisu me dotaknuli. Zanimljiva ali ničim objašnjiva bila je pojava Smrti (Senka Bulić) u krasnoj haljini „satkanoj“ od žohara (Jan Fabre bi ubio za nju).  Eto,  nemam odgovor na pitanje postavljeno nekoliko puta za vrijeme predstave: „Što je ovo bilo?“. No posudit ću (za osobnu upotrebu) Ženinu  rečenicu: „Ovdje je toliko lijepo da bi čovjek mogao ubiti nekoga“.