Pouzdano tvrdim da veliki broj korisnika zagrebačkog (ili osječkog) tramvajskog prijevoza nema pojma tko je američki dramatičar Tennessee Williams (1911.- 1983.) niti išta zna o njegovom dramskom opusu,  ali čekajući na tramvajskim stanicama pogrdno mrmljaju o tramvaju zvanom želja (oni bogatijeg rječnika spominju još  čežnju i žudnju). Williamsovu dramu A Streetcar named Desire (1947.) u hrvatskom prijevodu nalazimo u varijantama Tramvaj zvan žudnja (u  kazališnim uprizorenjima) i Tramvaj zvan čežnja (kada  se odnosi na film Elije Kazana iz 1951.) pa iako se radi o bliskim značenjima, žudnja djeluje – strastvenije. Spomenuta drama često se nalazila na repertoarima raznih hrvatskih kazališta, a posljednje uprizorenje zbilo se  prošle jeseni u dubrovačkom Kazalištu Marin Držić u režiji Paola Tišljarića. U sklopu ovogodišnje ljetne turneje Tramvaj zvan žudnja zaustavio se i u Zagrebačkom kazalištu mladih (5. 7. 2021.).

Obično se repertoar slaže prema raspoloživom glumačkom ansamblu, no u gornjem su slučaju uloge ključnih likova povjerene gostujućim glumcima: Senka Bulić igra neurotičnu i nesretnu Blance DuBois, a „divljeg“ Stanleya Kowalskog član splitskog HNK Marjan Nejašmić Banić. Tek se ovlaš  prisjetimo sižea: nakon propasti obiteljskog imanja i otkaza na poslu Blanche dolazi u posjet svojoj udatoj sestri Stelli u New Orleans, a do sestrinog stana vozi se tramvajem zvanim  „žudnja“. Po dolasku zgraža se nad trošnim stanom i primitivnim Stellinim suprugom Stanleyem, ne shvaćajući kako se njezina sestra uspijeva, u ime ljubavi, sa svime time miriti. Dakako, razlika u porijeklu i temperamentu između Blanche i Stanleya stvara duboku netrpeljivost koja se vremenom produbljuje. Duševno nestabilna i puna tajni, Blanche traga za vlastitim komadićem sreće i u Stanleyevom prijatelju Mitchu prepoznaje izlaz iz svojih kriza. Riječima: „Ja ne želim realnost, ja želim magiju“ ona pokazuje nemogućnost svojeg uklapanja u stvarni svijet i kada Mitch odustane od nje, a Stanley je napadne, Blanche doživljava  nervni slom i njezin odlazak u bolnicu je put u nepovrat.

Williams ovu okosnicu oblaže brojnim epizodama svakodnevnog života i slažući mozaik stvara punokrvne likove i vjerodostojne situacije. Blanche DuBois možemo promatrati kao neprilagođenu i krhku ženu nedoraslu gruboj stvarnosti, ali je možemo doživjeti i kao svojevrsnu „manipulatoricu“ spremnu na sve kako bi došla do željenog statusa. Nisam sigurna koliko mi je bliska ova druga verzije jer time postaje  upitna njezina neprilagođenost i konačni krah. Međutim, izborom Senke Bulić teško se može zamisliti utjelovljenje krhkosti, bez obzira na nesigurnost njezinih kretnji (sjajni silazak stubama do pozornice), alkoholizmu i prosvjedima na rubu histerije.

Ako bi tjelesna vizualizacija Blanche i Stanleya („predrasuda“  preuzeta iz filma gdje spomenute likove utjelovljuju Vivien Leigh i Marlon Brando) trebala biti na relaciji meko-tvrdo, onda se izbor Marjan Nejašmića Banića u to baš i ne uklapa. Tim više što njegova grubosti, barem meni, nije vjerodostojna. Čak i njegova supruga Stella (Ivana Gulin) djeluje manje podložno nego što bih to očekivala na temelju teksta. Mitcheva (Zdeslav Čotić) mirnoća fino funkcionira unutar opće pomutnje, dok kartaški „pajdaši“ (Bojan Beribaka, Hrvoje Sebastijan) i susjeda Eunice (Srđana Šimunović) vjerno dočaravaju sirotinjski milje koji svojim dolaskom zaokružuje liječnik (Branimir Vidić).

Glazba Žarka Dragojevića je sjajna, ali povremeno potpuno  neprilagođena zbivanjima, a slično bih mogla ustvrditi i za svjetlo Vesne Kolarec. Pjevački nastup Ines Tričković nesumnjivo je fascinantan, ali i on pripada „nekoj drugoj priči“. Osim režijom, Tišljarić se pozabavio scenografijom i kostimima pa je pozornicu nakrcao raznovrsnim neusklađenim pokućstvom, glumce odjenuo na očekivani (barem većinu) način, a gornji dio gledališta pametno je iskoristio za prikaz susjedstva (kao i stvarna vrata).

Problem općepoznatih i rado čitanih drama leži u vlastitoj predodžbi likova i atmosfere pa ukoliko drugačija koncepcija  nije dosljedno provedena, teško ju možemo prihvatiti. Ja, na primjer, jako teško.