„Zaštitno lice“ Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci za mene je glumica Olivera Baljak (1956.) pa me je jako razveselio dolazak spomenutog kazališta s komedijom Gospođa ministarka Branislava Nušića u režiji Tatjane Mandić Rigonat na 45. Dane satire Fadila Hadžića (Satiričko kazalište Kerempuh 23.6.2021.), jer je Olivera Baljak u rujnu prošle godine u ulozi  Živke Popović  obilježila četrdeset godina umjetničkog rada.

Nušić (1864.-1938.) je sadržaj šale (kako je okrstio svoju komediju koju bih ja bez krzmanja nazvala satirom) o „dobroj ženi i dobroj domaćici“ Živki Popović koju je imenovanje muža za ministra „gurnulo“ iz dotadašnjeg, normalnog života u neki drugačiji (otmjeni) život, opisao na sljedeći način: „Takav jedan poremećaj na terazijama života kadar je učiniti, kod ljudi iz male sredine, da izgube ravnotežu te da ne umeju da se drže na nogama.“ Liku Nušićeve „ministarke“ nesumnjivo je kumovala udovica Fema iz komedije Pokondirena tikva (1838.) Jovana Sterije Popovića (1806.-1856.), a samu ulogu je autor, prema navodima, pisao za „srpsku Sarah Bernhardt“, glumicu Živanu Žanku Stokić (1887.-1947.) koja je postala prva „gospođa ministarka“ (Narodno pozorište u Beogradu, 1929.).

Redateljica Mandić Rigonat ujedno je autorica adaptacije pa iako je sačuvala duh Nušićeve komedije, poigrala se s tekstom, u izvedbu je uključila dosta glazbe (Momčilo Bajagić, Dejan Petrović, Zoran Majstorović) i plesa (Noemi Dessardo), a scenu u kojoj obitelj s molbama obilazi Živku svela je na kontakt Baljak s publikom. Početna scena se zbiva u jednostavno namještenom stanu gdje zajednički žive načelnik u ministarstvu Simo Popović, supruga Živka, sin Rako, kći Dara s mužem Čedom i služavka Anka. Njihov je život relativno skroman, ali kada stjecajem okolnosti Simo postane ministar, Živka  odjednom doživljava osjet moći i dolazi do drastičnih promjena. Dotadašnji normalni namještaj zamjenjuje suludo dizajniranim (sofa u obliku tigra), njezin ogromni portret zauzima mjesto obiteljskih fotografija, a divovska telefonska govornica guši prostor (Stefan Katunar). Haljine postaju sve neobičnijih krojeva i u sve čudnijim bojama (Manuela Paladin Šabanović), a odnos prema ljudima sve bahatiji.

Smatrajući da položaj „ministarke“ traži otmjeno ponašanje, Živka naručuje 600 posjetnica, uči pušiti i kartati bridž, „unajmljuje“ ljubavnika, odlučuje otjerati zeta i udati kćer za „bolju partiju“ – ukratko gubi osjećaj za stvarnost. Ogorčeni zet napiše o njoj posprdni članak za novine, zbog čega Simo mora podnijeti ostavku i sve se vraća u normalu. Nesretna zbog gubitka privilegija i društvenog statusa, Živka se u zadnjem odlomku komedije obraća  publici: „A što se vi cerekate mojoj sudbini?(…) Idite i nemojte đavo da vas odnese da me ogovarate, jer ko zna, danas-sutra mogu ja opet biti ministarka. Samo dok se zaboravi ovo nešto malo bruke…“ (U Gogoljevoj komediji  „Revizor“, napisanoj  stotinjak godina ranije, gradonačelnik se također obraća publici: „Kome se smijete?  Sebi. Sebi se smijete“). Mada nije prvi puta da se u nekom hrvatskom kazalištu Nušić igra na originalnom jeziku (niti obrnuto, hrvatski pisac na originalu u srpskom pozorištu) bilo bi dobro da zvuči  besprijekorno, ne samo u riječima nego prije svega u melodiji jezika.

Olivera Baljak nije dopustila temperamentnoj Živki da se razmaše punom snagom pa iako su „na okupu“ bile sve riječi i sve očekivane geste, ipak nije kreirala komičan lik. Teško mi je odlučiti je li razlog u redateljičinoj koncepciji (ista je redateljica u beogradsko kazalištu „Boško Buha“ napravila  zbilja jako smiješnu predstavu s Goranom Jevtićem u naslovnoj ulozi) ili je glumičin habitus heroine prejak?!  Svakako mi je njezina Živka bila bliskija u svojoj rezignaciji nego u karikiranim scenama. Tanja Smoje nije mi bila uvjerljiva kao koketna služavka, a Jelena Lopatić u liku revolucionarnog Rake nije djelovala prirodno. Jasmin Mekić je ulogu pametnog i osvetoljubivog zeta Čede odigrao odlično pa iako upitnog morala, drag mi je skoro kao što je drag svojoj prostodušnoj i zaljubljenoj supruzi Dari (Ivna Bruck), jedinoj pozitivnoj osobi u „šali“. Svojom uvjerljivom koncepcijom lika  bili su mi jako zabavni Edi Ćelić kao koristoljubivi  „prijatelj ministarki“  Ninković, Dean Krivačić u ulozi beskrupuloznog  Nikarague i Nikola Nedić kao ponizni pisar Pera, dok je Aleksandar Cvjetković vrlo pomno osmislio lik spletkara, ujka Vase. U epizodnim su ulogama učinkoviti bili Aleksandra Stojaković Olenjuk, Biljana Torić, Anton Plešić (Simo), Mario Jovev, Petar Baljak i Ivan Raffaelli.

Nušić je pronicljivi analitičar i izuzetni podrugljivac pa su njegove dijagnoze pretočene u dramske tekstove poučne i aktualne bez obzira na vrijeme i mjesto. I zato ga nikada ne dosadi čitati. Sapienti sat (lat. pametnom dosta).