Prema grčkoj mitologiji su Sizifa, osnivača i prvog kralja Korinta, smatrali najpametnijim i najlukavijim čovjekom antičke Grčke. Nije sasvim jasno zašto je Sizif razglasio da je Zeus oteo Eginu (kao što je nepoznanica je li ona pristala na ljubavni odnos ili je silovana), ali zbog toga je ljuti vrhovnik poslao Tanatosa (boga smrti) da okuje Sizifa u Hadu. Sizif je doskočio Tanatosu i vezao ga lancima, pa nakon toga više nitko nije umirao. To je jako naljutilo boga rata Aresa (bez ubijanja rat nije zabavan!) koji je oslobodio Tanatosa i Sizifa uputio u Tartar (verzija pakla, dublje od Hada).
Nesklon umiranju, dosjetljivi je Sizif ovaj puta od Perzefone zaiskao dozvolu da se vrati u Korint jer mu njegova žena nije propisno prinijela obrednu žrtvu (o čemu se prethodno s njom dogovorio). Dakako, dočepavši se doma, Sizif je odbio vratiti se među mrtve pa ga je ovaj puta Hermes (glasnik bogova, ali također zaštitnik putnika i lopova) odveo u Tartar. Bogovi su Sizifa zbog dvostruke prevare (a ne zato što je bio pljačkaš i ubojica) kaznili guranjem kamena uz brdo. Poanta kazne je u besmislenom i uzaludnom trudu jer se po dolasku na vrh kamen skotrlja u podnožje i Sizif ga iznova mora gurati prema vrhu.
Književnik Albert Camus (1913.-1960.) u eseju Mit o Sizifu povezuje Sizifovo prokletstvo s apsurdnim životom suvremenog čovjeka razmatrajući izbor između prihvaćanja takvog života i svojevoljnog tragičnog kraja. Ali, što bi se dogodilo kada bi Sizif patnju preokrenuo u zabavu, guranje kamena shvatio treningom za mišiće i odbio pomisao na samoubojstvo inzistirajući da je „živ, zdrav i jak ko vol“?! Onda bismo iz mitologije i filozofije zaronili u zafrkanciju (s porukom) kao što se to zbilo u predstavi Vic o Sizifu za koju su tekst zajednički napisali dramaturginja Ivana Vuković i redatelj predstave Ivan Planinić, a izvedena je u koprodukciji UO „Punctum“ i KunstTeatra (KunstTeatar, 17.4.2021., osvrt na izvedbu 24.4.).
Na minijaturnu pozornici dolazi Karlo Mrkša naglašenih mišića (ruku i gluteusa) kako bi nalikovao junacima s antičkih vaza što je Petra Pavičić postigla „napuhanim“ rukavima i umecima u stražnjem djelu hlača (uz sunčane naočale i bijelu periku kao komentar na Sizifov dugotrajni boravak u paklu), a Andreja Jandrić scenskim pokretom. U pozadini animirana video projekcija (Miro Manojlović) prikazuje stvaranje paklenog okoliša u kojem će kažnjeni Sizif gurati svoj kamen. „Suradnja“ između glumca i projekcije (Sizifa i kamena) je zadivljujuće precizna, što ističem jer je uredna izvedba (koja bi trebala biti uobičajena) postala rijetkost.
Najduhovitiji dio predstave su razgovori između olimpskih bogova, bračnog para Zeusa i Here (Domagoj Janković i Jadranka Đokić) i ostalih bogova, Zeusovih potomaka koje nalazimo u samoj priči (Iva Kraljević, Nikša Marinović, Paško Vukasović, Bernard Tomić). Poticaj za njihove dijaloge je promatranje Sizifovih napora i Herina istraga tko je i zašto „utartaračio“ ovog zgodnog muškarca. Budući da razgovori dolaze preko zvučnika (Luka Gamulin) možemo govoriti o radijskoj drami, čime nominalno klasična monodrama postaje hibridna tvorevina, tim više što Mrkša i pjeva (glazba Karlo Mrkša i Filip Triplat). „Dijalog“ između zvučnika (Here) i glumca (Sizifa) je urota protiv Zeusa, što je komično, budući da se Đokić javlja maznim glasom dok Mrkša naizmjence nježno dodiruje dva zvučnika trčkarajući između njih, ovisno o osvjetljenju (Alen Marin) čime se pokazuje božičina sveprisutnost.
Volooka Hera i „slatkoguzi čovjek“ (kako se Hera obratila Sizifu) očijukaju dok je Zeus, zahvaljujući Sizifovoj smicalici, preuzeo guranje (neuspješno) kamena do vrha (kako bi i on stekao krasne glutealne mišiće). Planirajući bijeg iz Tartara (s Herom se igra „Orfeja i Euridike“) Sizif najavljuje svijet bez robova i bogova, slobodan i bez straha.
Predstava „Vic o Sizifu“ ima vrlo duhovit tekst, zanimljivu projekciju i svestranog glumca, ali mislim da bi bila upečatljivija s dodatnim emocijama za vrijeme „olimpskih dijaloga“.