Nekada sam ples, klasični i suvremeni, doživljavala kao umjetnost šutnje i pokreta. I dok u prvom spomenutom slučaju to još uvijek uglavnom važi, suvremeni ples sve više obiluje ne-glazbenim zvukovima, među kojima važno mjesto zauzima govor. Predstava Bill is dead (Zagrebački plesni centar, 13. 3. 2021., koprodukcija Malo sutra, Tjedan suvremenog plesa, Udruga Domino) opet povezuje (kao i u predstavi Kill B.) autore i izvođače Brunu Isakovića i Miju Zalukar s dramaturginjom Vedranom Klepicom, a bavi se propitivanjem odnosa moći između muškarca i žene.

Na samom početku On je neosporni predstavnik agresije i sile, ratnik zaogrnut čudnim plaštem i obuven u nazovi-koturne, dok je Ona trudnica odjevena u srebrnu haljinicu i urešena balonima (kostimografkinja Ana Fu) koja je pred konjanicima pobjegla u šumu. O okolnostima njihova susreta saznajemo od mirnog i staloženog  „sveznajućeg“ glasa (Zvonimir Dobrović). Njihove suprotnost djeluju nepremostivo jer je ona lelujava i blaga, dok je on krut i neprilagodljiv. U trenutku kada njih dvoje, nakon dugog  nepovjerenja, ipak počnu razgovarati, uočavaju mogućnost  zajedništva u kojem je njezin adut trudnoća, a njegov moć da je zaštiti.

Koreografski zahvati kojima se prikazuju promjene kroz koje svatko od njih, a onda i kao par prolaze, nadopunjuju svjetlo (Saša Fistrić) i zvuk (Hrvoje Nikšić). Prilično očekivano, Ona se preobražava u svojevrsnu gnjavatoricu, dok On, time zatečen, postaje zbunjen i poslušan. Duhoviti dijalozi (ne baš dobro izgovoreni) i šarmantan pristup temi čine ovu predstavu vrlo gledljivom i ujedno oštro demantira moju uvodnu rečenicu.