Usprkos otrcanoj frazi o „daskama koje život znače“, nisam nikada poistovjećivala kazališnu umjetnost sa stvarnim životom jer mi je kazalište uvijek djelovalo kao svojevrsna oaza… S vremenom sam uočila da pijesak realnosti itekako nagriza kazališno zelenilo te sam potaknuta oštroumnim kazališnim kronikama Borisa Senkera („Pozornici nasuprot“, Disput, 2003.) odlučila povezati „ono“ u kazališnoj zgradi s „onim“ izvana. A to se čudesno posložilo prilikom najnovije predstave u Zagrebačkom gradskom kazalištu „Komedija“ (poznatom kao Kazalište na Kaptolu) povodom premijere (12.3.2021.) komedije „Mandragola“ talijanskog političara i književnika Niccola Machiavellija u režiji Zorana Mužića (osvrt na izvedbu 10.3.).

Najpoznatiji po svojem političkom napisu o uspješnom vladaru („Il Principe“, 1513.), Machiavelli (1469.- 1527.) se nakon naprasnog prekida diplomatske karijere (1498.- 1512.) potpuno okrenuo književnosti pa je, osim povijesnih i političkih tekstova, pisao beletristiku, a među inima je napisao komediju „Mandragola“ (oko 1520.). Prema riječima Ive Frangeša, književnog povjesničara i prevoditelja ove komedije na hrvatski jezik (čiji se prijevod koristi u predstavi), „'Mandragola' je svakako njegovo najznačajnije književno djelo i po svoj prilici najvrednija komedija talijanskog Rinascimenta“. Naslov komedije odnosi se na biljku (u hrvatskom mandragora) čiji je korijen „čovjekolik“, a sama se biljka koristi u medicinske svrhe, ali i za vradžbine. Osim što ima otrovan učinak, napitak služi i za liječenje neplodnosti, a izvlačenje iz zemlje može biti smrtonosno po osobu koja to čini (jer biljka gromko viče!). Prema uputama koje sam našla, za izvlačenje korijena valja biljku zavezati za rep crnom psu i natjerati ga da potrči, no on će zbog strašne vike pasti mrtav….

Machiavelli je sasvim sigurno znao sve o liječenju mandragorom, pa mu je to bio jedan od poticaja za priču o bračnom paru (Nicia i Lucrezia) koji želi dijete, a u tome će im pomoći mladi i naočit Callimaco „napitkom od mandragole“. Razlog njegove pomoći leži u žudnji  za prelijepom Lucrezijom, pa on uz nekolicinu pohlepnih i poslušnih osoba (sluga Siro, provodadžija Ligurio, Lucrezijina majka Sostrata i fra Timoteo) pokušava obmanuti priglupog muža i tako si omogućiti  pristup njegovoj kreposnoj ženi. Naime, kada Lucrezia popije napitak koji će joj osigurati začeće, smrtna opasnost prijeti prvom koji legne uz nju – dakle njezinu mužu – pa je jedino rješenje da se nekog neznanca uhvati i polegne pokraj nje. Dakako, Callimaco je tu opasnu ulogu namijenio sebi, očekujući da će mu Lucrezia postati sklona kada joj otkrije svoju ljubav (Machiavelli dvoji između ljubavi i požude, pri čemu baš ne mari za sedmu Božju zapovijed).

Iako se „Mandragola“ naziva komedijom, meni ne djeluje posve dobroćudno jer Machiavelli izravno prikazuje mane svih likova, a Lucrezia ih vrlo precizno nabraja obraćajući se netom stečenom ljubavniku Callimacu: „Budući da me tvoja lukavost, glupost moga muža, lakovjernost moje majke i pokvarenost moga ispovjednika navedoše da učinim ono što sama od sebe ne bih nikad učinila, držim da je sve to po nekom nebeskom promislu koji je tako odredio, i ja ne mogu odbiti ono što nebo hoće da prihvatim.“ I tako se ujedno razišla s vlastitom krepošću. Među pomagačima u tom nečasnom naumu, najistaknutija figura je fratar: osim što gura nevoljnu ženu u blud, osigurava sebi veliku novčanu dobit, posve suprotno njegovom (pretpostavljenom)  duhovničkom profilu. Machiavelli kao zagovornik korisnog, a ne moralnog djelovanja upravo likom fratra nudi taj model ponašanja, a budući da ovo kazalište zbog zemljotresom (2020.) oštećenih kaptolskih crkava služi za misna slavlja, cijela situacija postaje posve nehotice dodatno smiješnom (realistički doprinos kazalištu).  

Redatelj Mužić i dramaturginja Petra Mrduljaš nisu osjetno narušili originalni tekst – tu i tamo su ponešto maknuli, dodali  nekoliko dosjetki (poput rečenice korištene u naslovu kojom se nagovještava razloge bezdjetnosti ili Sostratino lascivno ponavljanje riječi „Turci, kolci“) i dali Callimacu da pjeva na talijanskom (dopadljiva glazba Mate Matišića) umjesto na  postojećem prijevodu (što je malo čudno u odnosu na ostatak predstave). Renesansni duh komedije očuvao se u glumačkim kolima s vedutama Firenze (Tomislav Ruszkowski) i bogatim kostimima (Elvira Ulip i Eva Karakaš Bedrina) i, kao što sam već naznačila, u skoro neoskvrnutom tekstu. Što je učinio  redatelj? Iako izraz „Laissez faire, laissez passer“ („Pusti to, pusti da prođe“) pripada ekonomskoj sferi, mislim da dobro opisuje njegov postupak neuplitanja – ni u ritam, ni u izričaj, ni u glumu. Machiavelli je odlično sve posložio, ali glumci nisu to posve uvjerljivo pokazali, a budući da se izvedba   povremeno baš jako sporo vuklo, ne bi na odmet bilo malo energičnog djelovanja.

Fabijan Pavao Medvešek je za ovo kazalište istinski zgoditak jer je oku ugodan i u dobroj kondiciji, lijepog glasa i dobre artikulacije, ali u ulozi Callimaca bio je ukočen i posve neuvjerljiv. Da sam ja Lucrezia, ne bih… no da. Suzdržanim gestama i prikriveno podrugljiv Ronald Žlabur je kao njegov sluga bio izvrstan – točno kakva treba biti „siva eminencija“, prikrivena i sveprisutna, čovjek koji zna kako će sve završiti i ne bavi se trivijalnostima. Ključni je negativac fra Timoteo, ali se cijela aktivnost Gorana Malusa uglavnom svela na  pružanje ruke, što je u makjavelističkom svijetu suviše suzdržano i usprkos nekoliko komičnih naznaka, više se očitovalo kao pokušaj nego kao izvedba. Uloga budalastog, ali zapravo nesretnog Lucrezijinog muža Nicia (koji zbog želje za djetetom ne prepoznaje sprdnju) gurnula je Davora Svedružića u pretjeranu gestikulaciju kojom ipak nije postigao pravu dozu životnosti. To nije pošlo za rukom ni Ivanu Magudu kao Liguriju (čudan odabir grimasa!), a niti Dubravki Ostojić u ulozi Sostrate, dok Dajana Čuljak u ulozi Lucrezije (budi lijepa i šuti) nije imala baš zahtjevnu ulogu.

Šteta je da usprkos dobrom odabiru teksta i zanimljivom kontekstu ova predstava nije bljesnula, nego se stidljivo pritajila. Preklopivši takozvanu premijeru (zapravo treću izvedbu) s premijerom u HNK Zagreb (što je besmislica jer ako je premijera prva izvedba, onda su pretpremijere, matematičkim jezikom rečeno, nulte(?) izvedbe) i ostavljajući dobronamjerne gledatelje prvih izvedbi bez kazališnih programa (opet se ušuljao život u kazalište), kazalište „Komedija“ se približilo makjavelizmu možda više no što je namjeravalo. Naime, s otrovnim biljkama valja oprezno postupati.