Među najizvođenijim dramama švedskog dramatičara, prozaista i slikara Augusta Strindberga (1849.-1912.) jest naturalistička tragedija (kako ju je sam nazvao) „Gospođica Julija“ (1888.) koja je na svoju prvu izvedbu u Švedskoj   čekala gotovo dvadeset godina (1906.). Najnovije hrvatsko uprizorenje ove predstave posljedica je suradnje vinkovačkog GK „Joza Ivakić“ i osječkog HNK u režiji Aide Bukvić (prijevod Miša Grundler, dramaturgija Marijana Fumić) pa su premijere u kratkom vremenu izvedene u obje sredine (Hrvatsko narodno kazalište Osijek, 14.11.2020.).

Čarolija Ivanjske noći gurnula je mladu groficu, gospođicu Juliju(25) i šarmantnog Jeana (30), osobnog slugu njezina oca, u opasnu igru uzajamnog zavođenja i nadmetanja. Ljupka Julija koketira sa zgodnim muškarcem koji je ispod njezinog društvenog položaja potpuno svjesna nepriličnosti tog ponašanja (izaziva ga pitanjem je li on don Juan ili ćudoredni Josip?). Jean prvotno odbija igru, no uvidjevši koliko je Julija  lakomislena (i nimalo otmjena) upušta se u odnos s njom. Naime, u budućnosti  on namjerava postati vlasnikom hotela za što mu treba kapital pa u zavođenju grofovske kćeri, osim zadovoljenja taštine, vidi svoju šansu. Odnos Julije i Jeana ide rubom „muške dominacije i ženske manipulacije“ (Bukvić) sve do trenutka „njezinog pada“. Nakon toga, ona više ne posjeduje prijašnju nadmoć, a on gubi svaku suzdržanost („Sluga je sluga“, kaže ona; „Kurva je kurva“ odgovara on).

Napivši se, Julija otkriva sramotne obiteljske tajne i Jean zaključuje da među njima nisu tako velike razlike (u početku njihovog razgovora Jean plemićki stalež uspoređuje s jastrebovima koji visoko lete pa im se rijetko mogu vidjeti  leđa; Gospođica: „No, sada ste vidjeli i leđa jastreba“, Jean: „Ne baš l e đ a…“). Mada Julija govori o jednakosti muškaraca i žena, sama ne uspijeva ništa odlučiti pa posramljena pred sobom i kuharicom Kristinom, uzima britvu. Jean se osjeća pomalo prevarenim pa usprkos osornosti prema Juliji (ona je ipak samo žena) on i dalje osjeća strahopoštovanje prema grofu, a to iskazuje brigom oko čistoće grofovih čizama (čime se iznova uspostavlja razlika između staleža).

Mada u našoj sredini više ne postoji formalna razlika među ljudima, praksa pokazuje favoriziranje žitelja urbane u odnosu na ruralnu sredine, uvažavanje onih koji se bave dobro plaćenim poslom i onih koji su si bezobzirnošću priskrbili privilegije. Dakle, iako nemamo Strindbergovu stalešku sliku društva, rado govorimo o priličnim ili nepriličnim vezama, o nečijem padu ili usponu na društvenoj ljestvici – i po tome je „Gospođica Julija“ posve suvremena drama. Također današnji muško-ženski (odnosno prema Strindbergu racionalno-intuitivni) odnosi na liniji erotskog i poslovnog nisu nikakva  iznimka, što pokazuju letimični osvrti na okolne brakove. Pa i zagovornici ravnopravnosti spolova imali bi još puno toga reći, ne samo danas, nego i u buduće (osim ukoliko se osjetno ne smanji broj muškaraca jer žene dulje žive!). Ako uz sve nabrojeno još dodam da je uloga gospođice Julije zamaman zalogaj za svaku glumicu, onda mislim da nisam ništa izostavila u prilog odabira ove drame za repertoarni naslov.

Kuhinja u kojoj se zbiva drama u zamisli Saše Došen djeluje kao upečatljivi ogledni izložak ispunjen raznovrsnim   srebrnastim posuđem. U prvom planu dominira dvokatni   stol koji služi za objedovanje, za provlačenje (kojemu ne vidim svrhu), za erotski užitak… I dok scena djeluje čisto i  bezvremeno, kostimi (također Saša Došen) podsjećaju na doba nastanka drame i usprkos odlično odabranoj krvavo crvenoj boji Julijine haljine i crno-bijelim kombinacijama  služinskih odora, odjeća i scena su u raskoraku. Uz to,  posebno mi je nerazumljiv odabir Julijinog donjeg rublja – posve suvremenog grudnjaka. Što se tiče daljnjeg  poigravanja odjećom, ostaje mi nejasno, zašto je nakon „čina“ Jean polugol, a Julija tek skinutog gornjeg djela haljine, ako se već od početka najavljivala uzajamna požuda?! Naravno da nije nužan „naturalistički“ prikaz (i Strindberg to rješava naglim izlaskom iz kuhinje), ali bi onda učinkovitija bila slutnja umjesto ovakve polovične, potpuno neuvjerljive scene (što već nije vezano uz kostimografiju).

Kuharica Kristina djeluje zlokobno jer iako se ničim ne nagovještavaju razlozi, jasno se naslućuje njezina vlast nad Jeanom – naziva se njegovom zaručnicom mada je starija od njega (35) i u godinama kada je vjerojatnost za udaju već vrlo mala. On se, međutim, povinuje njezinim željama. Petra Bernarda Blašković vrlo decentno osmišljava lik svjedokinje čija je tjelesna nazočnost manje vidljiva od  „špijuniranja“  putem kamere: iako nisam pobornica korištenja kamere u sklopu kazališnih izvedbi, ovdje se koristi izuzetno domišljato i nenametljivo pri nagoviještaju određenih zbivanja.

Vladimir Tintor i Matea Marušić u ulogama zgodnog Jeana i  svojeglave Julije na prvi su pogled djelovali kao odličan izbor (i razlog kazališne suradnje). Prvih dvadesetak minuta u njihovim se pogledima i gestama neupitno očitovala „kemija“ (točnije bi bilo reći elektromagnetizam, ali je termin kemija postao općenito prihvaćen!) koja je učinkovito najavljivala put u slast i propast. Dramatičnost zbivanja i promjene u odnosima posebno je uspjelo naglašavala izvrsna glazba skladatelja Igora Valerija, člana autorskog tima koji je možda najtočnije „pročitao“ Strindbergovu atmosferu i nakane. Jer nakon tih prvih scena, dijalozi glavnih karaktera postaju „ohlađeni“, atmosfera više ne odiše neizvjesnošću (što nema veze s poznavanjem sadržaja drame) i tenzija, umjesto da raste, postupno pada. Ako i zanemarim nespretno osmišljen krucijalni događaj (spolni čin), Julijino pijano „cerekanje“ prilikom iznošenja obiteljskih tajni djeluje iritantno, što sasvim sigurno nije bila redateljičina namjera. Dok je kao Laura Wingfield u Williamsovoj „Staklenoj menažeriji“ (redatelj Dražen Ferenčina) Marušić svojom krhkošću odlično funkcionirala, takav pristup ulozi gospođice Julije nije učinkovit. Niti jedna od scena kojom se nagovještava tragedija: Jeanovo glancanje grofovih čizama, Kristinin zloslutni komentar, Jeanovo brijanje (istaknuto kamerom) ili  ubijanja Julijine omiljene ptičice u kojoj Jean pokazuje svoju bešćutnost ne izaziva nikakvu dramatičnu reakciju, a kamoli nagovještaj tragedije. Gospođica Julija „zaledila“ se negdje u sredini komada.

Strindbergova „Gospođica Julija“ varljiva je drama jer iako svojom jasnom strukturom djeluje podatno, prikriveni značenjski slojevi lako mogu narušiti zgusnutost izvedbe. Čini mi se da se ovoj predstavi upravo to dogodilo.