9. BOBIJEVI DANI SMIJEHA: HNK SPLIT, "FRANCUZICA"
Alkemičar i ruža
'Francuzica' je glumački izvrsna i vrlo šarmantna predstava kojoj možemo zamjeriti režijski nespretan prijelaz između dva dana, odnosno između predzadnje i zadnje scene predstave
Objavljeno: 11.13.2020 3:19:14 PM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Francuzica" / HNK Split

Dramskim prvijencem, monodramom „Oprosti Stipe“ (2002.),  koju je godinama uspješno igrao, glumac splitskog HNK Ilija Zovko (1941.-2009.) pokazao je veliko razumijevanje za „malog čovjeka na marginama života“. U svojem drugom  dramskom tekstu nazvanom „Francuzica“ (2005.) okupio je dvostruko više  glumaca, odnosno uz njega je zaigrala i Zoja Odak (1947.-2020.) u režiji Vanče Kljakovića (1930.-2010.).

Greta i Pero susreli su se na klupi u parku zahvaljujući dogovoru preko novinskog oglasa: ona je stigla noseći kao znak raspoznavanja roman „Alkemičar“, dok je pokraj njega, prema dogovoru, na klupi ležala ruža (doduše bijela, a ne crvena, ali ruža je ruža). Stara je to priča o potrazi za nekim u čijem bi se društvu mogla prebroditi osamljenost na pragu starosti, a Zovko ju je ispisao jednostavnim rečenicama, protkao iskričavim i jednostavnim zapletima i zaogrnuo istinskim razumijevanjima o temeljnim ljudskim težnjama. Iako se donekle radi o komediji zabune, publika i likovi u drami  gotovo istovremeno dolaze do istih spoznaja pa to sudioništvo dodatno povezuje junake na pozornici i svjedoke u gledalištu.

Vješto napisana i bez pretjerivanja u složenosti odnosa i zbivanja, „Francuzica“ je istinski glumački izazov pa nije neobično da su se za ovu dramu odlučili glumci Drame HNK Split Snježana Sinovčić Šiškov (1964.) i Trpimir Jurkić (1963.), gotovo iste dobi kao njihovi junaci. Uz neznatne izmjene i u vlastitoj režiji, „Francuzicu“ su prvo izveli na 66. Splitskom ljetu (oboje ovjenčani nagradom „Judita“ za glumu), potom u kazališnoj zgradi (8.10.2020.), a onda pred zagrebačkom publikom u sklopu 9. Bobijevih dana smijeha (Centar za kulturu Histrionski dom, 17.10.).

Naslov drame „Francuzica“ odnosi se na beretku odnosno francusku kapu koju Petar stalno nosi (za razliku od njegovog brata blizanca koji ju ne trpi pa je upravo kapa uzrokom  zamjena), ali i na nadimak kojim su zvali Gretu dok je u školi  predavala francuski jezik. Imponira sugestivna smirenost njihovih razgovora jer i kada zbunjeni šute, njihova lica govore: Petar (Jurkić) naizmjence pokreće i koči dijaloge, a Greta ga (Sinovčić Šiškov) pomno prati da bi odjednom uspostavila novu situaciju. Komika teksta izranja iz  glumačkih  zahvata pa je na primjer, izuzetno duhovita scena kada Petar i Greta glume par kako bi pratili reakcije muškarca s kojim je Greta doista ugovorila sastanak na klupi…. Dok  gledamo kako se mijenja njihov odnos, navijamo za njih i sretan kraj susreta jer su oni tu umjesto svih onih  prestrašenih koji bi putovali, a ne usuđuju se učiniti prvi korak…

Stjecajem okolnosti u zadnje sam vrijeme imala priliku gledati Snježanu Sinovčić Šiškov i uvijek je bila izuzetna (čak i u predstavama koje nisu bile bez mana): svojom mirnom, preciznom gestom djelovala je poput pritajenog gejzira.  Jednostavna scenografija uključuje klupu, uličnu svjetiljku, koš za smeće, popločanu stazicu i puno lišća (Ozren Bakotić), primjerna odjeća odražava „običnost“ likova (Sonja  Obradović), a nenametljiva glazba (Nenad Šiškov) gradaciju odnosa. Jedina zamjerka ovoj, glumački izvrsnoj i vrlo šarmantnoj predstavi, jest režijski nespretni prijelaz između dva dana odnosno između predzadnje i zadnje scene  predstave: budući da se scene cijelo vrijeme logično nižu, pojava „lažnog“ kraja nepotrebno narušava homogenost  predstave