Suradnjom nezavisnih kazališta, koprivničkog Ludens teatra i zagrebačkog Teatra Exit, niknula je predstava „Kraljevstvo Moje (za početnike)“ u režiji Ivana Gorana Viteza i izvedbi Janka Rakoša, Svena Šestaka i Enesa Vejzovića, a mogla se pogledati u sklopu IX. Bobijevih dana smijeha (CZK Histrionski dom, 28.10.2020.).

„Moje“ znači „Božje“ jer se radi o prilagodbi (Ivan Penović) drame američkog humorista Davida Javerbauma (1971.) „Čin Božji“ (An Act of God) koja se iznjedrila iz serije „cvrkuta“ (tweets) koji su se bavili dvjema najvažnijim Božjim akcijama, stvaranjem svijeta i uručivanjem deset zapovijedi ljudima.  Sudionici zbivanja su Jahve i njegovi pomoćnici, arhanđeli Gabrijel i Mihael, a biblijske priče dobivaju nova tumačenja.  Na primjer, osim svoje obitelji, Noa je u arku uveo samo dva psića jer je bilo puno jednostavnije da Jahve pobije sve živo i nakon potopa ponovo stvori životinje.

Prilično je izazovna opaska da je „Isus Krist bio opaki igrač“, a posebno je zgodna Jahveova izjava o vlastitoj suštini: „nesposobnost u kombinaciji sa svemoći“. Budući da hrvatski rječnik obiluje obraćanjima Bogu, dramaturg Penović i redatelj Vitez zdušno se zafrkavaju na tu temu pa je u konačnici teško spoznati koliko je od originalnog teksta doista ostalo (a nije pretjerano niti važno).

Scenografkinja Gordana Svilar opremila je scenu naslonjačem i govornicom (između njih su ploče sa zapovijedima), pa kako se sva trojica glumaca izmjenjuju u ulozi Boga, odnosno arhanđela, naizmjence zauzimaju mjesto za govornicom.  Odjeveni u jednake bijele kombinezone (s krilima ukoliko su u ulozi anđela), glumci zadržavaju neutralan izgled pa je Božji odabir pojedinog tijela zapravo nevažan: ta oni su samo ljuske.

Od sve trojice, najduhovitiji i najuvjerljiviji kao Stvoritelj  je Sven Šestak, dok su Rakoš i Vejzović djelovali pomalo odsutno. Budući da je tekst prepun duhovitih aluzija koje nude mogućnosti improvizacije, prilično me  je iznenadila  relativno mlitava izvedba.