LJETNE NOĆI TEATRA EXIT: SITI TEATAR BTC, "ČEKAONICA"
Mrtvi ili živi? Svejedno, glavno da smo skupa!
Dobra komedija ne mora nužno izazivati salve smijeha, ali ako nam po završetku predstave ostane osmijeh na licu i poneka replika u sjećanju, obavila je svoju funkciju
Objavljeno: 20.8.2020. 7:54:11
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Čekaonica" / Urška Boljkovac

Na Ljetnim noćima Teatra Exit u MUO  pojavljuju se i predstave izvan Zagreba (i Hrvatske) pa je tako iz ljubljanskog SiTi Teatra BTC gostovala predstava Nejca GazvodeČekaonica“ u režiji (i po ideji) Dejana Batoćanina i Uroša Fuersta (Teatar Exit , 31.7.2020.).

Književnik, scenarist i redatelj Nejc Gazvoda (1985.) pripada  među najdarovitije slovenske mlade umjetnike, a o komediji  „Čekaonica“ (2018.) sam je komentirao da se radi o komercijalnom, ali odličnom projektu. Zanimljivo je da uz dvojicu sjajnih glumaca Janeza Hočevara Riflea (1940.) i Ladu (Vladimira) Bizovičara (1976.) u priči ravnopravno sudjeluju odlično uklopljeni likovi (Branko Šturbej, Janez Bončina Benč) na video projekcijama (Iztok Schutz, Gašpar Vovk, Janez Stucin) funkcionalno dočaravajući onostrane kreature s kojima se naši junaci susreću. Naime, priča počinje scenom u kojoj mladi muškarac (Lado) vozeći auto i razgovarajući na mobitel nalijeće na starijeg motoristu (Rifle) što ih obojicu  odvodi u „čekaonicu“. Budući da se poznaju od prije, uzajamno se optužuju za nesreću i usprkos obilju dokaza ne prihvaćaju da su mrtvi jer prema slici iz bolesničke sobe, djeluje da su još uvijek živi. Očekujući rasplete svojih neizvjesnih sudbina, oni vode  „ozbiljne“ rasprave o raznim temama. U nizu naoko komičnih dvojbi i problema koji izrastaju iz svakodnevice, Rifle opisuje   teškoće koje donosi starost dok Lado iznosi frustracije koje izaziva odrastanja bez oca („Umjesto da izrastem u seksistu i rasistu kao svaki normalni Slovenac, ja sam postao dobar dečko“).

Uz odličnu glumačku usklađenost i precizno preplitanje  snimljenih (virtualnih) i stvarnih likova, komedija „Čekaonica“ odmicanjem predstave raste i dobiva na tenziji. Nema tu nekih posebno komičnih zapleta ili jezičnih domišljatost, ali baš ta „normalnost“ dijaloga  s humorističkim iskoracima u umjerenoj i uravnoteženoj interpretaciji zrači pritajenom komikom. Šarmantno je, također, što se glumci oslovljavaju pravim imenima i što njihova dob podcrtava odnose koje prikazuju na sceni.

Gazvoda ne pati od umišljene nacionalne veličine (tako drage  brojčano malim narodima) i završetak predstave je istovremeno duhovit  i „poučan“. Uostalom, dobra komedija ne mora nužno izazivati salve smijeha, ali ako nam po završetku predstave ostane osmijeh na licu i poneka replika u sjećanju, obavila je svoju funkciju.