OLJK: HNK OSIJEK I DK GAVELLA, "VIŠNJIK"
Ambivalentnost Čehovljevog „Višnjika“
Nastajala u 'nejunačkim' vremenima osječko-zagrebačka predstava 'Višnjik' ima dobre temelje da izraste u kompaktnu i, nadam se, emotivniju inačicu
Objavljeno: 7.14.2020 11:19:18 AM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Višnjik" / Kristijan Cimer

Ljetne kiše tradicionalni su neprijatelji kazališnih predstava na otvorenom (ambijentalnih) pa su meteorolozi uvijek bili svojevrsni kazališni savjetnici (i saveznici). Tako je to bilo uobičajeno sve do ljeta 2020. kada su za odobravanje ljetnih kulturnih priredbi postali ključni epidemiolozi. Njihov je  blagoslov osigurao održavanje 20. Osječkog ljeta kulture (29.6.-8.7. 2020.) u sklopu kojeg je izvedena premijera (6.7.2020.) Čehovljeve drame „Višnjik“ u režiji Dražena Ferenčine i koprodukciji HNK Osijek i DK „Gavella“ Zagreb.

Prateći nastanak (1903.) i izvedbu (1904.) ovog posljednjeg  djela Antuna Pavloviča Čehova (1860.-1904.) vidljiv je  nesporazum između autora i ruskog redatelja Konstantina Sergejeviča Stanislavskog (1863.-1938.): dok je Čehov (i) ovo svoje djelo smatrao komedijom, Stanislavski je uočavao (kao i u prijašnjim djelima) isključivo tragične elemente pa je autor optužio redatelja da mu je „uništio dramu“. Taj duh „plačljivog“ dramatičara zauvijek je obilježio Čehovljevo stvaralaštvo jer je postalo heretički u postupcima njegovih likova zapažati komične elemente… Mada, ukoliko ih se osmjelimo analizirati, pronalazimo autorove pomalo grube, crnohumorne iskorake: zaboravljeni stari lakaj Firs u zaključanoj kući, agresivno Lopahinovo veselje zbog kupnje višnjika, sječa beskorisnog višnjika kao uvod u novi život, posprdni prikaz propale aristokracije (bez znanja, talenta i radnih navika) ili poruga „vječnom“ studentu Trofimovu. Zanimljivo je da je Čehov vidio Stanislavskog u ulozi bogatog primitivnog trgovca Lopahina, no redatelj se odlučio za ulogu aristokrate Gajeva, brata Ranjevske, jer mu „uloge prostih ljudi loše leže“. Čehov je ulogu Lopahina smatrao središnjom ulogom „Višnjika“ smatrajući da „ako se ona ne posreći, propast će cijela predstava“ (ulogu je dobio Leonid Leonidov).

U osječko-zagrebačkoj koprodukciji Lopahina je odigrao daroviti osječki glumac Ivan Ćaćić (1984.) i njegov usklik „Višnjik je moj!“ je najemotivniji trenutak predstave. Naime, on rasipnoj i stoga osiromašenoj vlasnici Ranjevskoj (Sandra Lončarić, HNK Osijek) pokušava predočiti prednosti sječe višnjika i zakupa zemljišta, ali kada ona to odbije, on na dražbi kupuje višnjik. Ta kupnja nije samo zbog poslovnih razloga, već kao naknada za poniženja kroz koja su prolazili njegovi preci služeći u toj istoj, sada oronuloj, vlastelinskoj kući.

Odabir dvorišta Prehrambeno-tehnološkog fakulteta u Tvrđi ispunjenog moćnim stablima bogatih krošnji i  zidom (oronulim) zgrade (i funkcionalnim vratima) kao barijerom između vanjskog i unutarnjeg svijeta, omogućio je stvaranje autentičnog stambenog prostora uz minimalne scenografske dopune: stojeće lampe, tepihe, ormar kao dodatni ulazni dio, nepotrebne  stolove (Dražen Ferenčina, Davor Molnar). Autor je ionako već  naslovom ukazao da je dom simboliziran višnjikom, a ne kućom… I dok mi se odabir prostora čini primjerenim, kostimi Marite Ćopo nisu uvijek bili posve logični: 17-godišnja Anja (Antonia Mrkonjić, HNK Osijek) odjevena je u bapski „šlafrok“, sobarica Dunjaša (Antonija Pintarić, HNK Osijek) u kompletić iz vodvilja, a decentna Ranjevska, uz izvrsni crni komplet i narančastu ljetnu haljinu, odjednom dolazi u prozirnoj haljini… S druge strane, vrlo je uspjela čarolija  guvernante Charlote (Antonija Stanišić Šperanda, DK Gavella) kada se „mala crna haljina“ pretvara  u raskošnu zlatnu opravu.

Dok je Čehov „svojem“ redatelju zamjerao duh i ton izvedbe, meni se čini da se Ferenčina „suzdržavao“ od emocija: mada se uglavnom radi o sentimentalnim ljudima, najemotivnije reagira upravo onaj najracionalniji – već spomenuto Lopahinovo veselje zbog kupnje višnjika. Lončarić u svojim lamentacijama nikada ne ide do kraja, mada se radi o glumici koja nema problema s prikazom ženske intime. Vrlo je suptilno, minimalnim sredstvima Anja Đurinović Rakočević (DK Gavella) prikazala skromnu i radišnu Varju, koja nije dorasla grubostima novog doba, a scena između Lopahina i nje prilikom neuspjelog zbližavanja je izuzetno poetična. Vrlo je dobar Aljoša Čepl (HNK Osijek) u ulozi mladog sluge Jaše, koji je usredotočen na vlastiti boljitak i nezainteresiran za išta što bi ga moglo u tome omesti (poput nekakve zaljubljene Dunjaše). Miroslav Čabraja (HNK Osijek) u ulozi Gajeva balansira između komičnog i tragičnog, dok su Ivan Grčić (DK Gavella), Enes Vejzović (DK Gavella) i Duško Modrinić (HNK Osijek) dopunili mozaik različitih karaktera. Međutim pravo malo glumačko remek djelo načinio je Davor Panić (HNK Osijek) ulogom ostarjelog lakaja Firsa: njegova pomirenost sa sudbinom, stalna briga za odraslog, no njemu zauvijek malog Gajeva i ona usporenost tako tipična za „staro doba“, daje  patinu jednom vremenu koje odumire. Panić je možda najbliži onome kako je Čehov (pretpostavljam) zamišljao svoje likove koji su : „Na ivici suza, ali nikada ne plaču“.

Osim ugode prirodnog okoliša, dvorišni ambijent donio je prirodne zvukove (pjev ptica) koji su pojačanim zvukovima  ljudskih akcija (paljenje rasvjete, slaganje kovčega) i glazbom (Igor Valeri) istaknuli promjene pojavom novog, drugačijeg, nemilosrdnijeg vremena.

Nastajala u „nejunačkim“ vremenima osječko-zagrebačka predstava „Višnjik“ ima dobre temelje da izraste u kompaktnu i, nadam se, emotivniju inačicu. Ono što mi, čehovljanski humorno pada na pamet jest pitanje mjesta njezinog daljnjeg života: zgrada DK Gavella je stradala u proljetnom potresu, a osječki HNK se priprema za obnovu… No da, tko na malo gleda, malo vrijedi!