ZKM: "EICHMANN U JERUZALEMU"
Zlo nije banalno nego djelotvorno
Da su glumci, koje je redatelj Jernej Lorenci nazvao 'prečudoviti ljudjej', samo izvršavali naređeno, vjerojatno nikada ne bismo dobili ovakvu predstavu
Objavljeno: 5.22.2020 12:48:44 PM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
"Eichmann u Jeruzalemu" / Marko Ercegović

Svoje bih „vrebanje“ na predstavu „Eichmann u Jeruzalemu“ u režiji Jerneja Lorencija u Zagrebačkom kazalištu mladih (22.3.2019.) u trajanju od gotovo godinu dana (16.2.2020.) mogla napola u šali usporediti s hvatanjem samog Eichmanna  u razdoblju od kraja rata 1945. do privođenja na suđenje u Izrael 1960.: između predstave i mene su se posložile subjektivne i objektivne nedaće, između Eichmanna i Jeruzalema prepreke su bile nemar, nehaj, možda čak inat. Ali, upornim se radom puno toga može postići, pa su se tako izraelski suci domogli (osudili i pogubili) Eichmanna, slovenski redatelj Lorenci s dramaturgom Maticom Starinom i osmero ZeKaeM-ovih glumaca izuzetno domišljene predstave, a publika suvisle i potresne izvedbe.

Grubo bih podijelila predstavu na inozemno i domaće zlo jer se prvi dio bavi suđenjem Eichmannu zbog stradanja (istrebljivanja) Židova u koncentracionim logorima (Chlemno, Treblinka, Auschwitz – Birkenau) i varšavskom getu, dok u drugom dijelu pratimo suđenje Andriji Artukoviću i slušamo osobne glumačke ispovijesti. Lorenci je (barem u posljednje vrijeme) sklon takozvanom pripovjedačkom kazalištu s prepoznatljivim „prodorima stvarnosti“. Prvi dio predstave (i sam naslov) je inspiriran boravkom Hannah Arendt (1906.-1975.) na Eichmannovom suđenju u Jeruzalemu (1961.) što je objelodanila u  djelu „Eichmann u Jeruzalemu, izvještaj o banalnosti zla“ (1963.), romanom „Koža“ (1949.) talijanskog književnika Curzia Malapartea (1898.- 1957.) i ponajviše  dokumentarnim filmom „Shoah“ (1985.) Claudea Lanzmanna (1925.-2018.) u trajanju od 566 minuta, dok se drugi dio temelji na pričama glumaca o sudbinama njihovih obitelji čije su traume i na njih utjecale. Kada žrtva ima ime ili kada je, što je još gore, poznaješ (ili prepoznaješ), onda te može, mada medicinski neopravdano, doista zaboljeti srce.

Adolf Eichmann (1906.-1962.), prema povjesničaru Tvrtku Jakovini (1972.) „jedan od arhitekata Holokausta“, optužen je za zločine protiv židovskog naroda i protiv čovječnosti, za ratni zločin i za članstvo u zločinačkim organizacijama (što je rezultiralo smrću 6 milijuna Židova). I dok se na suđenju branio da je samo izvršavao naredbe, postoje zapisi u kojima izjavljuje da je to „radio iz idealizma“. 

Filozofkinja Hannah Arendt (1906.-1978.) emigriravši u SAD izbjegla je sudbinu „konačnog rješenja“, pa je kao dopisnica „The New Yorkera“  nekoliko dana pratila Eichmannovo suđenje, nakon čega nastaje njezina teza o „banalnosti zla“. Naime, Arendt se jako čudila  da čovjek koji je sposoban organizirati takva zvjerstva izgleda sasvim obično pa dosljedno tome, ona promovira ideju da je on poslušan i marljiv birokrata koji samo tehnički obavlja posao, ne propitujući ispravnost naredbi (Eichmann: „Nisam  čudovište nego žrtva zablude i samo izvršavam naredbe“). Posljedično tome, svatko bi se od nas mogao oglušiti o humanost i zdravi razum i postati zločinac – i to , bojim se, ponekad nije daleko od istine. Ono, međutim, što Arendt ne argumentira dovoljno jest sam Eichmann: boraveći tek nekoliko dana na suđenju i  bez spoznaje o njegovim komentarima izvan sudnice, ona u njemu, onakvom običnom, ne prepoznaje iskrenog pobornika  ideje o istrebljenju Židova, već joj suđenje djeluje teatralno. Ona možda ne prepoznaje (moja opaska) da nacistička proklamacija o nižoj prirodi određenih skupina ljudi s naglaskom na Židove, nije u Eichmannu imala povoda potaknuti preispitivanje postupaka (nota bene KKK!).

Spomenuta teza, opis Eichmannovog života i njegovo suđenja dovode nas do stola prekrivenog dokumentima i fotografijama (Branko Hojnik), oko kojeg sjede ljudi koji  duboko i predano interpretiraju (s objašnjenjima o vlastitom  doprinosu prilikom istraživanja) scene iz Lanzmannovog filma „Shoah“. Poznata su imena svjedoka: Szymon Srebrnik (1930.-2006.) dječak koji je punio vreće pepelom preminulih i pjevao pruske vojne pjesme (Rakan Rushaidat) ili Abraham Bomba (1913.-2000.) koji je šišao žene uoči njihova ulaska u plinsku komoru (Pjer Meničanin) ili Franz Suchomel (1907.-1979.) logorski zaposlenik koji se brinuo za dolazak židovskih zatočenika usmjeravajući ih na „tuširanje“ („Drage dame, brzo, brzo, brzo, voda će se ohladiti“) ili Jan Karski (1914.-2000.) koji je kao pripadnik Pokreta otpora potajno ušao u varšavski geto kako bi se osvjedočio o užasnim uvjetima života (Pjer Meničanin) ili…. cijeli niz odglumljenih scena neljudskog polu-života u logorima gdje su bili prisiljeni pjevati omražene pjesme, preslagivati leševe svojih poznanika ili  zatomiti svaku sućut, neprekidno i svakoga dana do vlastitog kraja. Kao svojevrsna stanka u zgusnutom tkivu logorskih scena djeluje susret s poljskim seljacima iz logorskog susjedstva koji se, iako stanuju u židovskim kućama, nisu pitali što je s bivšim vlasnicima…

Redajući logorske scene ispred nepomičnog Eichmanna (Frano Mašković) Lorenci odlično balansira između učinka koje te scene izazivaju u publici nasuprot mirnom, hladnom  promatraču, pokretaču promatranih grozota (dakako, Eichmann taj film nije mogao vidjeti, ali nije niti morao, jer je bio suautor!). U jednom intervjuu o nastanku predstave,  Lorenci je pohvalio glumački ansambl riječima da su oni „prečudoviti ljudjej“ (divni ljudi) i doista, svačiji glumački doprinos je izuzetan: tu je uvjerljiva i sućutna Mia Melcher, potresne Katarina Bistrović Darvaš i Lucija Šerbedžija, nježni Vedran Živolić, dinamični Pjer Meničanin i Rakan Rushaidat, pritajeni i napeti Frano Mašković i Dado Ćosić.  

I dok mi se prvi dio predstave čini ipak predug (ne zato što sam pobornica „manje je više“ nego jer mislim da bi kraće bilo gušće pa time i jače), u drugom sam dijelu predstave bila u potpunosti osvojena, ne samo zato što su mi ove sudbine bile bliže, nego zato što su  glumcima bile bliže, pa time i osjećajnije  donesene. Prikaz visokog dužnosnika NDH Andrije Artukovića (1899.-1988.) koji je, usprkos jugoslavenskog  zahtjeva za izručenjem, godinama normalno živio u SAD-u, pa je napokon na suđenje bio donesen (1986.) kao onemoćao i  teško bolestan čovjek, krasan je primjer prekasnog, uzaludnog procesa (usporedba Eichmanna i Artukovića je  nepostojanje grobnog mjesta; rasipanje pepela u oba slučaja?!), a interpretacija Rakana Rushaidata je doista majstorska. Prepričavajući povijest svoje obitelji, Dado Ćosić od djeda Blagoja preko Jasenovca do stalne bojazni od gladi (i danas je u mnogim obiteljima poznata poštapalica „ne daj Bože gladi“) prikazuje opću situaciju u teškim vremenima (za neke težim nego što je trebalo) i budući da je riječ o izuzetnom glumcu, svi imamo dojam da se našim obiteljima dogodilo ili moglo dogoditi isto. Svatko izvlači iz sjećanja ili iz fotografskog albuma neku priču, neku fotografiju, nešto naoko nevažno, ali baš svi spominju oca (vlastitog ili „narodnog“): Šerbedžija, Mašković, Rushaidat, Živolić Melcher, Meničanin, Bistrović Darvaš. Pjesma „Pismo ćali“ skladatelja Zdenka Runjića i tekstopisca Tomislava Zuppe podvlači crtu pod ovu dugačku i potresnu predstavu. Da su ovi „prečudoviti ljudjej“ samo izvršavali naređeno, vjerojatno nikada ne bismo dobili ovakvu predstavu.