Gledajući brojne kazališne predstave spoznala sam da polako ali uporno raste broj onih koje se bave mentalnim zdravljem djece i maloljetnika. Takvim se predstavama uglavnom bave nezavisna kazališta, odnosno kazališne grupe, mada ih se može naći i u institucionalnim kazalištima. Budući da su ova nezavisna (čim tražiš novac od grada i države, nezavisnost je pomalo upitna?!) kazališta sklonija propitivanju i eksperimentiranju, logično je da se među njima češće nalaze  angažirane  predstave.

Predstava „Marta i sedam strahova“ Ivane Vuković u režiji Natalije Manojlović izvedena je na Svjetski dan mentalnog zdravlja (10.10.2019.) u prostoru zagrebačkog KunstTeatra, a nastala je u produkciji spomenutog kazališta s kazališnom družinom KUFER i u suradnji s udrugom BoliMe. Pitanje opravdanosti ili neopravdanosti straha od nečega jest diskutabilno jer niti smo jednaki, niti su intenziteti naših osjećaja jednaki, niti smo svi jednako dorasli suprotstaviti se.

Predstava povezuje glumca i plesačicu suprotstavljajući ih videoprojekcijama (Miro Manojlović, Aron Kovačić), tako da snimljeni likovi ravnopravno komuniciraju s ovima na pozornici. Ovo razdvajanje na virtualno (strahove) i realno (Marta i svjetioničar) prilično je jasna poruka same izvedbe. Martin (Andreja Jandrić) dolazak na svjetionik i susret sa svjetioničarom (Matija Čigir) odvija se u tjeskobnom ozračju, jer Marta se boji. Čega se konkretno Marta boji nije baš sasvim jasno, a to ne postaje potpuno definirano ni dok pratimo njezin razgovor sa strahovima utjelovljenim u odlično snimljenom videu (posebno je uspio dio u kojem se pojavljuje Jerko Marčić).

Bojim se (eto i mene je pomalo strah) da je tu problem u tekstu odnosno njegovoj realizaciji: strahovi neujednačeno nude svoje opcije (neki su posve nerazumljivi u onom što predstavljaju: Adrian Pezdirc, Damir Šaban, Anđela Ramljak, Sreten Mokrović; dok su drugi jasni i nedvosmisleni: Alma Prica, Petar Vrbanić Đula, Jerko Marčić) što je nelogično jer su svi oni strahovi iste osobe. Pri tome ih Marta ravnopravno doživljava, dakle nema primarnih i sekundarnih strahova – svi su babe Roge („Ništa je najsigurnija varijanta“, kaže Marta)!

Natalija Manojlović je izuzetno darovita i nadahnuta koreografkinja i redateljica pa mi je nejasno zašto Martu nije ostavila na razini pokreta (jer su je strahovi ionako kočili i tek se kasnije počela povjeravati), a svjetioničaru u potpunosti  prepustila govoreni dio (i energično ga skratila). Budući da u pravilu „manje je više“, ovako delikatna tema poput prepoznavanja, osvještavanja i nadvladavanja strahova možda je trebala, barem u početku, više tišine i slutnje. Tek po uspostavljanju povjerenja između Marte i svjetioničara te  nakon njezina suočavanja sa svim strahovima, bilo bi logično da Marta iskreno progovori. Uspoređujući obilje govora s delikatnošću scenografije (premrežene konopcima i lončićima) , kostimima (Ana Fucijaš) i već spominjanim  odličnim video materijalom, imam osjećaj neravnoteže. Nedostaje mi fragilnosti.