Odabir predstava (Nika Leskovšek) na 10. bijenalu slovenskih lutkara u Mariboru (11.-14.9.2019.) pokazao je kako medij lutke itekako može biti namijenjen odrasloj publici jer je uz četiri predstave bila naznaka 12+ odnosno 15/16+ (o dvije smo već pisali na ovim stranicama). Prva od njih, „Riječi iz kuće Karlstein“ u režiji i likovnoj obradi Silvana Omerzua (1955.) nastala suradnjom Kazališta lutaka Maribor, Umjetničke galerije Maribor i Umjetničkog društva Konj izvedena je prvog dana Bijenala u desakraliziranom prostoru minoritske (franjevačke) crkve, jednom od najuzbudljivijih scenskih prostora mariborskog Kazališta lutaka.
Omerzu je posegnuo za drugom pjesničkom zbirkom čuvene slovenske pjesnikinje Berte Bojetu Boeta (1946.-1997.) u kojoj se isprepliću simboli, slutnje, asocijacije, sumnje i možda ponajviše usamljenost, na što ukazuje dramaturginja predstave Brina Klampfer: „Jozefina živi u svijetu u kojem je potpuno sama i nemoćna nad svojom sudbinom; taj joj svijet ne nudi i nikada neće ponuditi nikakvu katarzu ili očišćenje: „trebala bih prošetati tom zemljom da joj nanesem bol“.
Svojom poznatom fascinantnom vizualizacijom (drvena kuća okružena drvenim stalcima s drvenim pticama dopunjeno tehnikom sjena; nagrada na 10. Bijenalu) uz majstorsko osvjetljenje (Jaka Šimenc), izuzetno oblikovanje zvuka (Marko Jakopanec) i primjerenu glazbu (Bojana Šaljić Podešava) Omerzu je stvorio predstavu prepunu mistike. Protagonistice Barbara Jamšek i Vesna Vončina (podvojena Jozefina) u prekrasnim crnim dugačkim haljinama (Mojca Bernjak) sugestivno izgovaraju stihove, hermetične i neobične, ali nesumnjivo dojmljive. Na pitanje o čemu se tu zapravo radi, dobila sam mudar odgovor: „Ne razmišljaj, uživaj“.
„Lutkarski balet“ stajalo je kao oznaka uz predstavu „Posvećenje proljeća“ Igora Stravinskog (1882.-1971.) u koreografiji i režiji Matjaža Fariča i izvedbi Kazališta lutaka Ljubljana (13.9.2019., SNG Maribor). Ovaj čuveni balet praizveden 1913. u koreografiji Vaslava Nijinskog doživio je tada propast, bilo zato što se pariškoj publici glazba činila nemelodioznom bilo zato što je koreografija, navodno, bila suviše eksplicitna.
Sadržaj se temelji na ritualnom žrtvovanju djevice, što je Farič preokrenuo odabravši sedmoricu plesača/lutkara i lutkama prepustivši ulogu žrtve. „Gdje ih nađe?“ bio je zadivljen komentar gledateljice na pojavu sjajnih kršnih sudionika koji su se izvrsno snašli u svijetu lutaka odnosno plesa: Voranc Boh, Jan Bučar, Lovro Finžgar, Klemen Janežič, Iztok Lužar, Matevž Müller i Dušan Teropšič. Vizualni dio predstave osmislili su Barbara Stupica, Andrej Hajdinjak (svjetlo) i Jure Lavrin (video).
Dinamična, nasilna, ponekad zastrašujuća izvedba u kojoj smo apsolutno na strani lutke, budući da u pojedinačnim izvedbama pokazuje tako puno ljudskog: hod, pokret glavom, pogled očima kojih nema – kao da preklinje za milost. Ali milosti nema – ni za lutku ni za čovjeka – sve je postalo vrzino kolo. Jer na početku muškarci su sjedili na sjedalicama visoko iznad tla, a sada su tu, ponekad i na koljenima! Čak i kada mašu zastrašujućim noževima, ne osjećamo u potpunosti njihovu nadmoć. Ono što prepoznajemo jest komunikacija između lutke i izvođača, što mi je ujedno odgovor na pitanje jesu li lutke nužne u ovoj izvedbi.
Predstave „Besede iz hiše Karlstein“ i „Posvetitev pomladi“ (da lakše nađete na internetu) imaju oznaku 15+ i mislim da predstavljaju težak, ali uzbudljiv ulazak lutaka u svemir odrasle publike.