Festival solističkog suvremenog plesa Monoplay počeo je krajem kolovoza  2009. godine u Zadru čime se vremenom iznjedrio jedan izuzetno šarmantan slogan: „Kraj kolovoza, a opet solo“. Međutim, termin ovogodišnjeg Monoplaya se pomaknuo prema sredini mjeseca (19.-23.8.2019.), a odabirom predstava izgubio se naglašeno plesački karakter izvedbi pa smo tako dobili Festival sola.

Meni osobno jedna od najzanimljivijih (i najpotresnijih) predstava bila je predstava „Black“ norveške izvođačice i koreografkinje Mette Edvardsen (1970.) izvedene drugog festivalskog dana u Kazalištu lutaka Zadar. Edvardsen od 1996. živi u Bruxellesu, gdje nakon brojnih suradnji 2002. započinje vlastite projekte pa je tako „Black“ (2011.) prvi dio trilogije koju još čine „No Title“ (2014.) i „We to Be“ (2017.).

Na praznoj pozornici u jednostavnoj odjeći (hlače i majica neutralnih boja) izvođačica gradi svijet koji prije toga nije postojao ili se u međuvremenu netragom izgubio. Ponavljajući svaku riječ i pokazujući gdje bi se dotični predmet trebao nalaziti, odnosno opisujući što se u nekom trenutku zbiva (knock, knock, knock… door, door, door… ignore, ignore, ignore…), Edvardsen ukazuje da se naš okoliš formira zahvaljujući našim naporima. Jer u trenutku kada izgovori riječ „black“, sve se gasi i ma koliko sve oko nas i dalje postoji, za nas toga više nema.

Iako u početku pomalo monotona, njezina izvedba dobiva na važnosti samom činjenicom da se mnogi ljudi nastoje mentalno „očuvati“ upravo stvaranjem vlastitog (da li  izmišljenog?) svijeta. Naime od kada neurološke promjene više ne biraju stariju dobnu skupinu, strah od nestajanja stvarnosti i time nas samih sve češće potiče umjetnike da kroz autorsko sagledavanje progovore o tom problemu. Jer kada nastupi tama, to je više od ugašene žarulje. Svojom predstavom 'Black' Mette Edvardsen naznačila je potresnu priču koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim.