Shakespeareova tragedija „Macbeth“ odličan je primjer kako su za osvajanje moći dozvoljeni svi postupci (famozna Machiavellieva poruka: „Cilj opravdava sredstvo“). Naime, kada Macbeth naiđe na tri vještice koje čaraju i one ga oslove višim naslovom no što ga ima (dajući mu naslutiti daljnja promaknuća) i on spozna da su bile u pravu, odluči se sam pobrinuti za svoj budući položaj („Pomogni si i Bog će ti pomoći!“) u čemu mu svesrdno pomaže supruga, lady Macbeth. Dakako, „legitiman“ način je niz ubojstava koje (u početku) podmeće drugima, ali neustrašivo nastavlja dalje oslanjajući se na vještičja proročanstva. Na kraju zaglavi, jer ima, da se izrazim kolokvijalno, polu-informacije: vještice su mu garantirale sigurnost dok se ne pokrene birnamska šuma i dok se ne pojavi čovjek kojeg nije rodila žena. Ali, engleska vojska kreće prema njemu zaštićena granama, a Macduff je „otrgnut“ iz majčine utrobe (carski rez), tako da se najava ispuni, ali Macbeth ipak zaglavi.
Alessandro Serra odlučio je ovu „kratku i krvavu“ priču prebaciti u jezik (Giovanni Carroni) i ambijent Sardinije, utkavši u nju ritualne i karnevalske zvukove i slike. Predstava se pokazala zanimljivom i uspješnom (2016.), tako da već neko vrijeme putuje po festivalima (FSK, Zagreb, 2018.) i njome je započeo ljubljanski 22. međunarodni festival Mladi levi u Staroj gradskoj elektrani (24.8.2019.) .
Uz zvon ovčjih zvona i ritmične udarce kamenja (Pinuccio Sciola, Marcellino Garau), kroz polumrak i uzvitlan prah brašna, redatelj, scenograf, kostimograf i oblikovatelj svjetla Alessandro Serra stvara carstvo vještica (u danom ih trenutku ima jako puno) koje uživaju poigravajući se ljudskim sudbinama. Njihova proročanstva „guraju“ častohlepnog Macbetha u propast jer on, naravno, čuje što želi čuti. A one se zabavljaju, zločesto se cerekaju i zafrkavaju na prilično šašave načine: čarolijama „podižu“ nosač rasvjete, mašu metlama, naopako „sjede“ za stolom , igraju „šija-šete“ i slično.
Svi sudionici su muškarci (lady Macbeth je najviši, najbradatiji i najmuževniji, ali s kosom do ramena i odjeven u haljinu), a svi se osim Macbetha pojavljuju u različitim ulogama. U nekoliko scena svi su pretvoreni u vještice, odjeveni u crne suknje, bluze i s crnim maramama, kako je to već običaj u starih otočanki. Iako su karakteri jasno profilirani, ipak se radi o ansambl predstavi bez napisanih podjela, pa preostaje nabrajanje imena (abecednim redom): Fulvio Accogli, Andrea Bartolomeo, Leonardo Capuano, Giovanni Carroni, Andrea Carroni, Maurizio Giordo, Stefano Mereu i Felice Montervino.
Predstava „Macbettu“(po sardinijski) koja povezuje šekspirijansko kazalište i otočke, srednjovjekovne rituale ispunjena je čudesnim zvukovima i svjetlima, ima sjajnih redateljsko-glumačkih rješenja i svakako nudi drugačiju viziju poznate priče, no meni su ipak najdraže vještice. Ne samo zato jer su odlično osmišljene, nego zato što istovremeno precizno i zafrkantski prikazuju ljudsku lakovjernost i pohlepu.