Nacionalne kazališne kuće moraju ići u korak s vremenom i svoje prostore nuditi novim tekstovima i novim redateljsko-glumačkim glasovima, pa ukoliko i dođe do promašaja, nije katastrofa jer i prokušani kazališni „veterani“ uspijevaju promašiti. Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu u alternativnom prostoru Tonske dvorane na vrhu zgrade jednom godišnje „postaje kontinuirano mjesto istraživanja i platforma za nove kazališne jezike“(Ivica Buljan, redatelj i ravnatelj Drame HNK u Zagrebu), a najnovija predstava je multimedijalni autorski projekt „Praznine“ (11.5.2019.) nastao suradnjom Umjetničke organizacije Odeon Art, Školske knjige i HNK (osvrt na izvedbu 8.6.2019.)
Tri mlade glumice (Ana Marija Žužul, Ana Vučak Veljača, Dubravka Lelas) s redateljicom Moranom Novosel i dramaturginjom Kristinom Kegljen uz filmsku ekipu predvođenu Lovrom Mrđenom odlučile su propitati fenomen pseudo emotivnosti i uspjeha, nazovi sreće i imperativa dopadljivosti, nešto što se nakaradno prodaje pod slavom (celebrities koje poznaju samo vlastite mame) i nužnost da se bude sastavnicom javnog pojavljivanja.
Kao što u programskoj knjižici navodi voditeljica UO Odeon Art Ana Marija Žužul (1991.), „živimo u svijetu gdje se emocije skrivaju dok sedativima prikrivamo svoja stanja. Živimo u svijetu privida i beskrajnog konzumiranja sadržaja i iskustava, trajne usredotočenosti na sebe, uz depersonalizaciju drugih i gubitak empatije, gubitak vrijednosti, gubitak ideala… Prividi koji odražavaju naše praznine. A strah ih štiti…“.
Okvir priče jest proslava obljetnice uspješnog poduzeća, tako da se publika, s pozivnicama u rukama, penje na drugi kat kako bi ušla u bijelu, svečano uređenu dvoranu (Mario Miše), okićenu cvijećem, bombonima i slikama. Tamo ih dočekuju dvije mlade žene, privremena hostesa koja nudi piće (Žužul) osjećajući se pritom nesigurna i ponižena i voditeljica programa (Vučak Veljača), neprirodno nasmijana i ogorčena, jer obje rade nešto na što su prisiljene u očekivanju nekog probitka. Kroz njihove naizmjenične monologe pratimo stanja njihovog unutarnjeg bića i javno ponašanje, pa kada „puknu“, to je itekako očekivano. Pri tome su odjevene u propisanu, ali njima neudobnu odjeću (Mario Miše) o čemu saznajemo zahvaljujući njihovim očitovanjima.
Ovako opisano, sve ima neosporni logički razvoj, osim što je sama izvedba manjkava. Niti mi njima do kraja vjerujemo, niti one logično povezuju riječi i pokrete (lijeganje na pod mogu shvatiti kao metaforu, ali budući da predugo traje i da je prilično nespretno, izostaje pravi učinak). Treća sudionica ne pripada organizacijsko-zabavljačkom timu, nego je nepripremljena uzvanica (Lelas) koja se osjeća nelagodno i ne zna što učiniti: ostati ili otići, piti ili ne, razgovarati ili se povući… Tekst koji izgovaraju je banalan, ali to nije smetnja, jer se čovjek u nelagodnim situacijama obično bavi banalnostima. Ono što ne funkcionira je raskorak između riječi i pokreta, za što ne vidim nikakvog razloga. Gotovo bih rekla da nedostaje promišljena dramaturška i redateljska koncepcija, ali budući da se inzistira na „autorskom timu“, onda su i same izvođačice trebale dati čvršći doprinos (samo one su iznutra, pa to nije uvijek lako).
Sve u svemu, ideja je bila jača od materijalizacije, što ne umanjuje dobru namjeru uz pretpostavku da će sljedeći projekt biti uspješniji.