U svojem šesnaestom izdanju Beogradski festival igre (22.3.-12.4.2019.) ponudio je publici šesnaest skupina koje njeguju suvremeni ples, a kako dolaze iz jedanaest zemalja mogu se pratiti različita koreografska promišljanja. U odabiru umjetničke ravnateljice Aje Jung, uz velike ansambl predstave   ravnopravno sudjeluju komorne izvedbe pa je tako na primjer dobitnica Nagrade „Jovan Ćirilov“  Marie Chouinard (za prošlogodišnju izvedbu predstave „Hieronymus Bosch – Vrt zemaljskih užitaka“) predstavila seriju solo točaka i dueta u izvedbi članova svoje kompanije.

Beogradski plesni festival otvorila je belgijska skupina  „Eastman“ s predstavom „Fractus V“ plesača i koreografa Sidi Larbi Chearkaoui, dobitnika 15. Europske nagrade za kazališnu stvarnost prošle godine u Sankt Peterburgu (kada se predstavio  plesnom predstavom „Puz/zle“ ), a mene je razveselila činjenica da je u sklopu Festivala nastupio španjolski plesač i koreograf Pere Faura s predstavom „Bez plesa nema raja“, onom istom koju je pokazao prošle godine na 19. Festivalu plesa i neverbalnog kazališta u istarskom gradiću Svetvinčentu. Raznolikost estetika pokazuje i sudjelovanje  španjolske „Grupe gospodina Serrana“ s predstavom „Ptičica“ koja gostuje na lutkarskim  festivalima („Lutke“ , 2018., Ljubljana).

Moj trodnevni boravak na Festivalu počeo je predstavom „Vrtuljak“ (2.4.2019.) francuskog koreografa Rachida Ouramdanea (1971.) u produkciji Nacionalnog koreografskog centra iz Grenoblea. Na gotovo praznoj sceni (Sylvain Giraudeau) s dva viseća križna elementa uz svjetlosne promjene (Stephane Graillot) nalaze se Annie Hanauer (plesačica i pedagoginja školovana u Americi i boravkom između Velike Britanije i Francuske) i Lora Juodkaite (koreografkinja i plesačica iz Litve). Vrlo se brzo uočavaju njihove, uvjetno govoreći, anomalije: Hanauer ima umjesto lijeve ruke protezu koju jasno ističe majicom bez rukava, dok se Juodkaite opsesivno okreće savijajući ruke u nevjerojatne  položaje. I ako nas začuđuje „ravnopravnost“ kojom se Hanauer odnosi prema svojim rukama, apsolutno je fascinantna Juodkaitina dugotrajna vrtnja, tehnički sasvim drugačija od načina kako to čine klasične plesačice. Njihovi se kratkotrajni susreti izmjenjuju s ponavljačkim, opsesivnim  gotovo hipnotičkim vrtnjama (uz zanimljiv odabir glazbe), stvarajući  od „Vrtuljka“ duboko dirljivu i na određeni način potresnu predstavu!