U ožujku 2019. su čak dva (susjedna) zagrebačka kazališta uvrstila u repertoar predstave temeljene na dramama autora nagrađenih Nagradom „Marin Držić“: „Stela, poplava“ Dine Pešuta u DK Gavella (16.3.2019.) i „Ja od jutra nisam stao“ Une Vizek u SK Kerempuh (29.3.2019.). Je li to slučajno (takozvani eksces) ili možemo očekivati takvu praksu u budućnosti, pokazat će spomenuta budućnost – za sada nas mogu radovati praizvedbe tekstova domaćih autora.

Oni skloni brojevima ističu kako je mladi pisac Dino Pešut (1990.) već pet puta nagrađen Nagradom „Marin Držić“, ali poput svih nagrada i ova ovisi o berbi i beračima, odnosno o pristiglim radovima i sastavu žirija. Drugim riječima, legitimno je imati drugačije mišljenje, ali kako uglavnom ne poznajemo sve radove, teško je uspoređivati pristigle i odabrane drame, pa se komentari sužavaju samo na nagrađene. Izvrsna je praksa zagrebačkog nakladnika „Disput“ da ukoričuje nagrađene drame, tako da se lako može pročitati tekst drugonagrađene Pešutove drame „Stela, poplava“ („Nagrada Marin Držić – hrvatska drama 2016.“, 2017.) postavljene u režiji Selme Spahić (osvrt na izvedbu 11.4.2019.).

Zbivanje počinje naoko bezazleno: u hotelskoj sobi nalazi se slavna glumica Stela (Jelena Miholjević) sa svojom odraslom djecom Makom i Hanom (Filip Križan, Tena Nemet Brankov) i obiteljskim prijateljem  Dragom (Darko Stazić) pripremajući se za svečanost na kojoj će primiti nagradu. Sve se događa u Sarajevu koji za Stelu ima posebno značenje jer je tu izgubila muža. Kao slavna glumica navikla je na podilaženje, što hrani   njezinu narcisoidnost i autokratske osobine, tako da svojim ponašanjem guši svoje najbliže: darovitog i nesigurnog sina, ambicioznu i samostalnu kćer, blagonaklonog i tolerantnog prijatelja. Prostačkog rječnika, samovoljna i neuviđavna, Stela se ipak bori za sebe kao ženu i glumicu, posebno prilikom  intervjua u kojem je novinarka Ivana (Ksenija Pajić) ispituje o debljini, a ne o umjetnosti…

Prvi čin u sobi i početak drugog čina u hodniku napisani su realistički i usprkos pomalo banalnih rečenica, nalazimo duhovita opažanja (Stela: „Politika deformira ljude… Pa zar ne vidiš? Ovi naši izgledaju kao j…ni kubizam. Nije normalno imati facu dekonstruiranu u pet perspektiva. To napravi politika. I udebljaš se.“). Scenografija (Igor Pauška) prati realistični izgled prostora, no narušavaju ga iritirajuća svjetla (Zdravko Stolnik) i čudni zvuci, da bi odjednom sve preraslo u fantazmagoričan ambijent ispunjen dimom, bljeskovima, preglasnom glazbom (Alen i Nenad Sinkauz) i snimljenim tekstom koji se zbog općeg kaosa jedva razumije! Upravo zbog tog jedva spoznatljivog teksta posegnula sam za dramom i otkrila da se radi o svojevrsnoj struji svijesti posvećenoj vodi koja pročišćava i nudi novi početak… Osobno sam sklonija to imenovati  galimatijasem, posebno jer se u dimu i buci „smucaju“ anđeli kosturnih krila iznad koji svijetli natpis Arka 2.0 (veza s biblijskim potopom ). Brojna su nagađanja o značenju ove scene, pa tako neki misle da se radi o disko klubu, drugi pak da su to razmišljanja Ivane pri pokušaju samoubojstva, dok se većina gledatelja ne opterećuje značenjem nego odahne po završetku. U završnici drame razjašnjavaju se odnosi i svi odlaze, sami, ali osviješteni.

Likovi su odjeveni uglavnom svečano (Marita Ćopo) s izuzetkom apokaliptične scene kada, uz spomenuta krila, imaju crvene prsluke za spašavanje. Neka su ponašanja malo čudno poput Stelinog zaigranog skakanja po krevetu, što bi možda trebalo ukazivati na infantilno u njezinom karakteru (?) ili omlitavjelo padanje na hodnički pod (Pravdan Devlahović) kao prikaz bespomoćnosti(?). Moram priznati da su mi neki redateljski zahvati bili nerazumljivi, čak naporni – nelagoda se može dočarati i drugim metodama, a ne bljeskovima i decibelima.

Navodno je drama bila pisana s mišlju na Jelenu Miholjević kao Stelu, no kako ju ja ne doživljavam vulgarnom, njezina me gluma, svim nastojanjima usprkos, nije uspjela uvesti u Stelin svijet. Puno mi je bila učinkovitija Ksenija Pajić kao frustrirana novinarka i prevarena žena sklona samoubojstvu. Neveliku  uloga festivalskog organizatora Senada vrlo je dobro osmislio Igor Kovač, dok se Darko Stazić sjajno ogledao u ulozi  ljubaznog  i odlučnog Drage. Vrlo su suvereni u svojim ulogama brata i sestre  bili Križan i Nemet Brankov, dok su Ivanini muž i sin, Sven Šestak i Marko Petrić zaokružili galeriju likova.

Puno je mladi autor ispisao, puno je toga redateljica materijalizirala na pozornici, puno su glumci uspjeli dočarati, ali arka je krhka barka i pitam se, koliko je plovidba sigurna?!