Fenomen krcatih dvorana, iako se ne radi o nastupu popularnih pjevača ili svirača, uvijek me malo zbunjivao. Imala sam se prilike o tome osvjedočiti na dvije predstave u Maloj, odnosno Velikoj dvorani Lisinskog  jedne nedjelje (10.2.2019.), kada sam u jutarnjem terminu gledala mjuzikl za djecu „Mi o vuku“ (nešto više od 300 mjesta), a u večernjem nastup komičara Željka Pervana (oko 1800 mjesta).

B Glad produkcija vrlo predano nastoji na pozornice dovesti domaće predstave, glazbene (mjuzikle) i dramske, pa bez obzira na konačni izvedbeni ishod, izuzetno poštujem njihove napore (a i neospornu popularnost predstava). Njihov prvi mjuzikl za djecu pod nazivom „Mi o vuku“ u režiji Roberta Boškovića, kroz tekst Igora Weidlicha i glazbu Bojana Jambrošića bavi se bajkama u kojima je vuk opaki nevaljalac. To su „Crvenkapica“, „Tri praščića“ i „Vuk i sedam kozlića“ u kojima vuk pokušava ili uspijeva, silom ili na prevaru, progutati ostale sudionike priča, uglavnom bespomoćnu  baku, djevojčicu, praščiće i kozliće. Vuk na kraju strada, pa su, od kada je vuk u našim šumama zaštićena vrsta, neki tekstopisci „preuredili“ njegovu ćud (iako jako dobro znamo da „Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada“), pa su izašle raznorazne smijurije. No, ovdje, Vuk (Bojan Jambrošić) objašnjava Crvenkapici (Manuela Svorcan, ujedno koreografkinja) da su sve spomenute priče neistinite, jer je on vegetarijanac (pa ne jede ljude), da je priča o kućama iz različitih materijala reklama za trgovinu ciglama, a priča o žderanju kozlića najobičniji susjedski tračevi.

Tekst ima vrlo duhovitih dijelova (kada vuk ispravlja Crvenkapičine gramatičke greške ili objašnjava svoje postupke vezane uz kozliće), ali je predug, osobito u odnosu na količinu glazbe (koja je prilično stereotipna). U svojoj jednostavnost (i prenosivosti) vrlo je dobra scenografija u obliku knjige koju njih dvoje listaju, a i kostim su zgodni, posebno njezina haljina (Zoran Aragović). Kako ja obično tražim u predstavama za djecu neku poruku, ovdje je naglašena (mada se pitam hoće li je tko poslušati?!), a to je da se treba prijateljevati (dakle družiti i igrati) „uživo“, a ne virtualno, elektroničkim putem. Da je predstava kraća, da ima više pjevanja i manje govora, da  plesni dijelovi bolje povezuju dvoje protagonista i da je razumljivost  pjesama bolja, ne bismo mi maleni za vrijeme predstave puzali po podu ili htjeli ići piškiti. Ideja je zbilja dobra, tekst ima neke vrlo aktualne elemente, poruka je vrlo pametna, ali malo dorade u izvedbi ne bi bilo na odmet.

Najavljivana kao predzadnja, pa opet kao predzadnja, pa onda kao zadnja, a sada već čitamo plakate s naznakom „reinkarnacija“, večer komičara Željka Pervana doista izaziva dolazak „rijeke ljudi“. Snimke njegovih nastupa  kao i nedavna konferencija za novinare, pokazuju da Pervan ima čvrstu konstrukciju  svojih nastupa u kojima se izmjenjuju komentari na političare (dakle, ne na politiku), odnosi između muškaraca i žena (vrlo duhovit opis kako žene zajedno odlaze u toalet ili kako svi muškarci u obitelji zavide samcu i nagovaraju ga na ženidbu) i obiteljske situacije (prepričane kao autobiografska anegdota).

Mora se priznati da Pervan zna zgodno poentirati, da prijelazom s teme na temu održava pažnju i da općeprihvaćene stereotipe (turisti iz Češke zaglavljuju u planinama, dave se u moru ili stradavaju u prometnim nesrećama; oni koji dulje pamte, sjećaju se da su nekada u sličnim nesrećama stradavali Nijemci!) vrlo duhovito prepričava. Zapravo je šteta, da su njegovi politički primjeri  već pomalo „bajati“ (ustajali), jer Vidošević, Sanader ili Čobanković, ma koliko uživali u njihovu „blaćenju“, doista  više nisu aktualni. Šteta što  Pervan ne donosi nove primjere (ovi obiteljski ili muško-ženski su vječni) iz političkog života (mada nema on tu brzinu komentiranja kojom se zbivaju gadarije), jer bi njegov nastup bio bliži pojmu stand up komedije.