U zagrebačkom Centru KNAP (naziv varira između Kazališta na periferiji i Kazališta na Peščenici) postavljena je najpoznatija drama austrijskog pisca Arthura Schnitzlera (1862.-1931.) „Rondo“ ( koju smo svojedobno već vidjeli pod nazivom „Kolo“) u režiji Ivane Peroš (14.9.2018., osvrt na izvedbu 19.1.2019.). Ovo djelo sastavljeno od deset prizora  tematizira spolne odnose, a epizode su povezane motivom spolnog čina i prelaskom jednog lika iz prethodne u sljedeću scenu, tako da se početni par vojnik-prostitutka pretače u vojnik-sluškinja, ovaj u sluškinja-mladi gospodin sve do konačnice pjesnik-glumica, glumica-grof, grof-prostitutka.

Dijalozi su nedvosmisleni i vode isključivo spolnom činu, a kada se pojavi neko „mudrovanje“, onda je ono u službi licemjerja, odnosno klasnih razlika: ne može obična djevojka govoriti kao fini gospodin, odnosno nadmudrivanje služi isključivo u svrhu prikrivanja očitih želja i namjera. Svojom izravnom opscenošću (oslanjajući se posredno na Freudovo učenje) Schnitzler je „zgrozio“ svoje suvremenike, pa je trebalo puno vremena do postavljanja komada na pozornicu (1897.-1920.), a autor je bio žrtvom antisemitskih ispada (nazvan  je židovskim pornografom).

Scena na kojoj je nekoliko sklopivih elemenata kojima se formira namještaj, nalaze se mlada žena u crnoj haljinici koja promjenom cipela utjelovljuje pojedini karakter i njezin partner koji to čini presvlačenjem gornjeg dijela odjeće (scenograf i kostimograf Igor Dobranić). Promjena scena odvija se u polumraku (Aleksandar Mondecar) uz glazbu koja asocira na kružnu frazu (Igor Savin).

Prema definiciji, rondo predstavlja muzički oblik u kojem se ponavlja glavna tema, a tempo je skoro uvijek brz. Ovdje bih se osvrnula na riječ „skoro“ kao u onom vicu, kada se muškarac hvali da je sinoć skoro imao snošaj i preksinoć skoro i večer ranije skoro - uglavnom skoro svaku večer. Ukratko, nikada (za one koji nisu prepoznali poantu). Tako se niti predstava „Rondo“ ne drži opisane definicije, tako da se  dvoje glumaca, koje nemamo prilike baš često gledati na „daskama koje život znače,“ vuku beskrajno sporo kroz prizore koji bi trebali prštati od erotike i veselja, brzo se izmjenjivati i svojim duhovitim izravnim ili prikrivenim značenjima nasmijavati gledatelje. Ti su nevoljnici Nikolina Ljuboja (1985.) i Danijel Radečić (1979.), dvoje vrlo dobrih glumaca, kada im se za to pruži prilika.  

Zašto se redateljica odlučila za tako usporenu izmjenu scena, zašto glumcima nije prepustila njihovu prirodnu pokretljivost  i zašto nije naglasila šarm erotike koja se zahvaljujući silini nagona preljeva u tjelesnu manifestaciju? Imala je zgodne zamisli (ovo s cipelama je odlično, budući da brojne ankete pokazuju da su cipele često fetiši, kako ženama tako i muškarcima), imala je provokativan tekst (bez obzira na sve slobodoumlje, još uvijek u našoj sredini vlada određeno susprezanje u pitanjima intime), imala je vrlo upotrebljive glumce… Možda je bila knap s idejama?