Ne sjećam se kada sam iz osječkog Hrvatskog narodnog kazališta izašla tako razdragana kao nakon izvedbe Bizetove opere „Carmen“ (27.11.2018.) u režiji Kobie van Rensburga i pod ravnanjem Filipa Pavišića, prve ovosezonske operne premijere (23.11.2018.). Istoimena novela francuskog književnika  Prospera Merimeea (1803.-1870.) objavljena 1845. inspirirana je istinitim događajem čija je središnja tema ljubavni trokut (vojnik, Romkinja , borac s bikovima), ali se također bavi krijumčarima, ciganskim nomadskim životom, ubojstvima izazvanim strašću (kockarskom i ljubavnom) i spremnošću da se napusti „normalni“ legalni način života i zakorači u bezakonje…

Merimeeova pripovijetka sastavljena je od četiri djela, no samo je treći dio (uz neke izmjene) poslužio kao libreto (Henri Meilhac, Ludovic Halevy) za operu u četiri čina „Carmen“ (1875.) francuskom skladatelju Georgesu Bizetu (1838.-1875.). U današnje vrijeme, kada i oni koji ne mare za operu s užitkom slušaju ovu glazbu i uživaju u španjolskom koloritu, nevjerojatno zvuči podatak o prvotnom neuspjehu opere?! Ipak, valja se sjetiti da su ondašnja društvena mjerila ipak bila drugačija od današnjih pa je strastvena Ciganka koja ne poštuje nikakva društvena mjerila i gura sirote muškarce u propast zbilja nepoćudan središnji lik (usput, Verdijeva opera „Traviata“ izvedena je ranije i ne može se baš reći da je imala ćudorednu ženu za glavni lik?!)

Redatelj Kobie Van Rensburg ujedno je scenograf koji sve ambijente rješava projekcijama na prednjem i stražnjem planu, tako da ostavlja pjevačima dovoljno prostora za kretanje ujedno stvarajući iluziju određenog prepoznatljivog  mjesta (trg, krčma, planina…). Budući da sam inzistira na pojmu iluzije, mogla bih zanemariti činjenicu da se pjevači ponekad nađu „iza djela arhitekture“ (primjerice stupa) ali ih ipak vidimo (kroz stup) ili hodaju po konjskoj zaprezi… no, to su rješive situacije preciznijim odnosom između likova i projekcije, a i nije tako napadno (to je samo moja vizualna preosjetljivost), pa je zapravo ideja s projekcijama vrlo dobra.

Čula sam od nekih mojih susjeda iz reda, da su iznenađene  što haljine nisu šarene?! Kako se radi o tragičnoj priči (od zanemarenog ljubavnika do njegovog prijelaza u mračni svijet šverca, a i radnice u tvornici cigara nisu baš nekako zaigrane), meni se čini da su baš ovako „stišani“ kostimi (Neven Mihić) pravi pristup. Isto tako, odijelo toreadora postaje blještavo tek uoči koride: inače je on jedan od njih, a tek u areni on postaje poželjan i uzbudljiv. Jedini dio koji mi je bio doista nepotreban jesu plesne točke (koreograf Vuk Ognjenović), jer uz izuzetak prikaza tučnjave između radnica, ne pokazuju ništa novo, samo stvaraju gužvu.

Gotovo sve uloge imaju alternaciju, pa sam ja slušala Irenu Parlov (Carmen), Won Whi Choia (don Jose), Dalibora Hanzaleka (Escamillo), Haeran Hong (Micaela) i Berislava Puškarića (Zuniga) da spomenem samo ključne likove. Jedan od najljepših glasova koji sam ikada čula pripada nježnoj Micaeli odnosno korejskoj sopranistici Haeran Hong, partnerici i životnoj družici izvrsnog korejskog tenora Won Whi Choi (don Jose) pa činjenica da njih dvoje u operi pripadaju svijetu ispravnih (barem dok se don Jose ne upusti u zlu rabotu) kao i njihov vizualno drugačiji izgled, davao je  dodatni, zanimljiv i upečatljiv  „štih“ ovoj izvedbi. Dalibor Hanzalek kao toreador Escamillo dominira svojim izuzetnim pjevačkim i upečatljivim fizičkim nastupom (tako da ja apsolutno razumijem porive nestalne Carmen), a odličan je i Berislav Puškarić kao oficir Zuniga. Bilo bi idealno odgledati sve tri pjevačice u ulozi Carmen (Marija Joković, Gordana Kalmar, Irena Parlov), no mene je zapala Irena Parlov, čiji je prkosan (rekli bismo napadački) pristup gradnji Carmeninog  tjelesnog načina u skladu s očekivanjem, dok je njezin tamni glas trebao određeno vrijeme do potpunog raspjevavanja.

Najveće veselje kod publike su izazvali dječji zbor „Osječki zumbići“ i vokalni ansambl „Brevis“, a činjenica da  orkestar glasnoćom ne „prekriva“ pjevače, ide i njima i dirigentu Filipu Pavišiću kao moj najveći mogući kompliment.

Dolazeći u osječko Hrvatsko narodno kazalište uglavnom gledam dramske, odnosno operetne predstave, ali od sada, potaknuta ovim odličnim iskustvom, neću propuštati njihov operni repertoar.