Nemam ništa protiv prigodnih kazališnih predstava uz uvjet da su suvisle i mogu funkcionirati kao umjetnički čin i izvan zadanih vremenskih koordinata. I tako sam se tog jutra, u srijedu 5. prosinca 2018., uputila u kazalište „Mala scena“ na predstavu „Neposlušna pahulja“ (1.12.2018.) nastalu u suradnji s Teatrom Tirena (9.30), da bih po završetku otišla u GK „Žar ptica“(11.30.) pogledati predstavu „Divan Božić“ (2.12.2018.).
Dakle, mala Pahulja (Buga Marija Šimić) stalno nešto smišlja i upada neprilike iz kojih je pokušava izvući prijatelj vjetar Sjeverac (Denis Bosak), no to sve silno ljuti njezinu mamu (Petra Težak). Osim pahulje, ostalo dvoje glumaca imaju još poneku ulogu, pa je tako Bosak jako, jako mršavi Snješko, a Težak još glumi četiri uloge, od kojih mi je najdraža pingvin koji pokušava poletjeti, ali ne uspijeva niti uz svesrdnu pomoć publike – konačno su se udružili veliki i mali da pomognu Pingu, jer je zaista neodoljiv (kostimi Suzana Tkalčec).
Autorice predstave su dramska spisateljica Nina Horvat i redateljica Ines Škuflić Horvat, skladatelj je Darko Horvat, dok je scenu složila Ana Rimac. Iako je jasno (zato jer se sve vrti oko djeda Mraza) da predstava najbolje funkcionira u zimsko predbožićno doba, tekst je vrlo zgodan, glazba odlična, glumci silno predani svojim likovima, tako da bi vjerojatno bila gledljiva i u neko drugo vrijeme (nećete vjerovati, ali postoje zemlje u kojima je sada baš jako vruće! A slave Božić!).
Glumica Vesna Ravenšćak Lozić napisala je tekst, Bojan Jambrošić stihove i glazbu, a Robert Bošković režirao predstavu „Divan Božić“ koja se također vrti oko djeda Mraza i njegovih pomoćnika (vilenjaka), nudeći cijeli spektar pozitivnih i negativnih osjećaja. Najbolje je profilirani lik zločestog Borisa (Petar Atanasoski) zbog kojeg nastaje zbrka, koju pokušavaju srediti Oto (Bojan Jambrošić) i Olivija (Vesna Ravenšćak Lozić), a tu su još djed i baka Mraz (Marko Hergešić, Dunja Fajdić) i Saša (Zoran Pribičević).
Scenografiju (uz Gordanu Poljančić) i kostimografiju je osmislio Patricio Alejandro Agueero Marino, ponudivši korektan, no ne i uzbudljiv vizualni učinak. Iako je priča prihvatljiva i nudi mogućnost zanimljivih interpretacija, režija je prilično mlaka i osim Borisa (Atanasoskog) gotovo da i nema profiliranog karaktera. A šteta, jer je priča klasičan primjer zloće koja se kaje!
Predstave „Neposlušna pahulja“ i „Divan Božić“ pokazuju kako konvencionalan povod može izazvati vrlo zanimljive dramske predloške, koji iako prigodni, nude opće mjesto u ljudskim životima.