Novinar, fotoreporter, putopisac i književnik Franjo Martin Fuis (Fra Ma Fu, 1908.-1943.) bio je neizmjerno radoznao i živahna duha, ali ga njegovi putevi nisu nikada odveli u Istru. Zahvaljujući 4. Festivalu reportaže i reportera (20.-23.9.2018.) stanovnici Fažane mogli su na svojim trgovima i ulicama sresti ovu karizmatičnu figuru u liku virovitičkog glumca Gorana Košija.
Međutim, još je nekome ovaj Festival upriličio prvi susret s Istrom, a to je Gradsko kazalište „Joza Ivakić“ iz Vinkovaca: njihova uspješnica, monodrama Andrewa Goffmana „(Slučajni) perverznjak“ (17.5.2016.) u režiji Gorana Grgića i izvedbi glumca Vladimira Andrića razveselila je publiku u Multimedijalnom centru Fažana (22.9.2018.). Kažem razveselila jer bez obzira na dob, većinu ljudi uvijek razdraga priča o seksu, erotski vicevi ili seksualne aluzije. A u slučaju Andrije Komadine iz Batine Donje to je prisjećanje na spolno sazrijevanje (od dječačkih dana do trenutka u kojem nam sve prepričava) kada je pronašao očevu kutiju ispunjenu videokazetama s pornografskim filmovima (u duhovitom prijevodu Borivoja Radakovića to je izvrtanje naslova „pravih“ filmova u prostačku konotaciju). Opisujući radnju filmova i iskušavanje viđenog u stvarnosti, naš junak stasava u odraslog muškarca. Ipak, sve je više svjestan da „pornići nisu dokumentarci“ i da se filmski i realni svijet ne podudaraju...
Lik maskote Vučka na majici, reklame i namještaj iz osamdesetih godina prošlog stoljeća (Dubravko Mataković), odnos s roditeljima („odrastao sam između mamine kolekcije goblena i tatine kolekcije pornića“) i slične fino provučene asocijacije smještaju „perverznjakovu“ priču u prostor i vrijeme. I onda se u tom dobro uređenom izmaštanom svijetu pojavljuje Ilonka: lijepa, nesklona piću i posebna u svojoj normalnosti. Andrija više nije samouvjeren i prilazi joj riječima nesigurnosti „inače“ ili sasvim „neljubavnim“ poput „Jeste li klali ove godine“... Odjednom sve znanje proizašlo iz filmova i prijašnjih veza postaje neupotrebjivo – naš junak se zaljubljuje, ženi, postaje otac djevojčice. Zamotani u dekicu, on i kćer gledaju dječje filmove, a kutiju s pornićima će baciti; ne, sačuvat će je za sina.
Budući da se radi o duhovitom tekstu koji logično prati promjene protagonista (navodno autorova autobiografija), Grgićev posao nije bio intervenirati nego samo usmjeravati, pa je glavnina tereta bila na Andriću. Problem monodrame je uvijek u glumačkoj razigranosti pa je tako i u ovoj izvedbi povremeno padao tempo: prvi dio koji je, mada lascivan, u suštini pomalo monoton, prilično se oduljio i predstava tek u drugom dijelu postaje dinamičnija (što je komično, jer nam se sada Andrija primirio i sazrio!). Kako se radi o tipičnoj glumačkoj predstavi, igranjem (ili neigranjem) biva bolja jer Andrić nesumnjivo posjeduje izrazite komičarske kvalitete. A napomena da predstava nije za mlađe od 15 godina je tipična licimjerna opaska – okruženi nasiljem i vulgarnošću u svakodnevici, naši su tinejdžeri, nažalost, puno zreliji od propisane dobi. Pa i Andrija je počeo s 11!