Napomena: kritika je izvorno objavljena u časopisu Artos, broj 7/2018.

Željko Zorica Šiš bio je beskrajno zaigran i svestran umjetnik koji je ostavio dubok trag u performansu i happeningu, eksperimentalnom, postdramskom i lutkarskom kazalištu, književnosti, vizualnoj umjetnosti i stripu. Na krilima njegove svestranosti autorski (i izvođački) tim Zlatko Burić Kićo, Damir Bartol Indoš, Dragana Milutinović, Tanja Vrvilo, Hrvojka Begović, Dina Puhovski, Sven Jakir, Domagoj Janković, Miro Manojlović, Ivan Marušić Klif, Igor Hofbauer Hof, Henning Frimann Larsen, Peter Oliver Joergensen i Ana Janjatović Zorica oblikovao je silno zavodljiv, gotovo neodoljiv hommage „Ljubavni slučaj Fahrije P.“, Zoričinu umjetničku širinu pretočivši u izvedbenu slojevitost vrlo gustog i bogatog tkanja. To tkanje čine i u njemu se prepliću elementi opere, performansa i fizičkog teatra, filma, teatra sjena i stripa, koncerta i glazbene instalacije… gradeći četiri zasebne, a zajedničke cjeline rasprostrte po prostorima SC-a. Koncept guste različitosti otvorio je autorima i izvođačima širok prostor izvedbene igre, a gledateljima beskrajnost igre značenjima, poništivši time rampu te preplevši sve aspekte teatarskog kanala u jedno performativno tijelo.

Najzanimljivija nit predstave omotana je oko naslovne priče u kojoj se, paralelno s vrlo zgodnim Zoričinim detektivskim zapletom, provlači odnos između živog izvođača i medija. Upravo kroz taj odnos, koji se mijenja od epizode do epizode, preplićući se i odmičući od samog sadržaja, pokušat ćemo pročitati predstavu u cjelini, putem ukazujući na potencijal izvedbenog sukoba pomaknutog od sadržaja na sam koncept.

U domaćem kazalištu odnos izvedbe i medija uglavnom je jednostran, počesto čak ne intermedijalan, već još uvijek multimedijalan (mediji se ne prožimaju, već je „vanjski“ medij tek u službi primarnog medija – žive izvedbe). Kad i dođe do preplitanja i uzdizanja jednog medija na krilima drugog, završna je i dalje točka izjednačavanja. Za razliku od tog odnosa koji se još uvijek uglavnom svodi na službu njenog veličanstva – žive izvedbe, u ključnom dijelu predstave, napetom strip-trileru „Ljubavni slučaj Fahrije P.“, dolazi do zanimljivog obrata – živa izvedba nije primarni medij, već izvire iz „pratećeg“ medija – stripa (čime dodatno podcrtava činjenicu da je nastala na njemu i iz njega). Naime, glumci Hrvojka Begović, Zlatko Burić Kićo, Sven Jakir i Domagoj Janković te sama scenska radnja nemaju gotovo nikakvu značenjsku važnost bez stripa koji se projicira iza njih, stvarajući im ne samo prostorni, već i sadržajni okvir. Strip je jedini prostor postojanja njihovih likova. Ujedno, stripovski dodaci postaju produžeci likovima (produžena ruka, nož i motorna pila u ruci…), dajući im s jedne strane duhovitu stripovsku super snagu, s druge ih, pak, dodatno poništavajući kao samostalne likove. Potvrda potpune vladavine medija nad izvedbom dolazi u sceni u kojoj animirana sjekira opetovano ubija lika. U tom trenutku strip više nije tek vladar igre i života na sceni, već i njene smrti.

No u susretu i sukobu živog izvođača i medija izvođač se ne prepušta tek tako „mrtvom mediju“, već u sljedećoj priči koja se sastoji od nekoliko mansijskih prizora, pratimo vrlo zanimljiv sukob žive i „mrtve“ izvedbe. Na prvoj mansiji rad na zemlji i sa zemljom Zlatka Burića Kiće i Dragane Milutinović u potpunosti izvire iz ekrana u pozadini, bivajući tek njegovim zumiranim dijelom. Na sljedećoj mansiji Damir Bartol Indoš i Tanja Vrvilo pokušavaju se nametnuti mediju – ormariću s puno malih polica koje skrivaju (ili ne) različite poruke i zadatke. Koliko god agresivnim nastupom i pristupom pokušali djelovati na ormar i njegove poruke, izvođači ipak ne uspijevaju zavladati medijem, pokazujući nemoć igre uživo pred prije definiranim i pohranjenim porukama.

Na trećoj mansiji naizgled smo dobili ravnotežu između izvođača i medija – njihovih sjena na stropu kina SC. U našim očima „gostujući“ medij je i dalje bio u prvom planu, pretačući zgodnu igru tijela Hrvojke Begović i Domagoja Jankovića u apstraktnu igru sjena (apstrakciji je pridonosila neravnost stropa). Bez obzira na naš pogled, živa izvedba ovdje je gradirala na zavodljivim krilima vlastite živosti i plastičnosti, kulminirajući u završnoj, četvrtoj mansiji koja postaje poprište velikog obrata – ovdje smo po prvi put svjedoci ravnopravnog dijaloga između tijela Burića i Milutinović te medija – ponovo teatra sjena. No u toj ravnopravnosti živa se izvedba pokazuje „ravnopravnijom“ te izvođač zatuče sjenu, simbolično se oslobodivši okova medija. I dok je s jedne strane živi izvođač time ponovo dokazao svoj primat u prostoru (živog) izvedbenog čina, s druge strane, najživljim i silno potentnim slojem izvedbe pokazao se upravo susret, odnosno sukob dvaju svjetova – živog i „mrtvog“.

Završni dio predstave došao je kao epilog kroz obrat – do te točke živi je izvođač uglavnom pokušavao izboriti svoje mjesto unutar medija s kojim je gradio priču, da bi ovdje izvedba došla kao (nužna) nuspojava. Henning Frimann i Peter Oliver Jørgensen (uz pjevačke dionice Dine Puhovski) stvarali su skladbu na instalacijama postavljenim u atriju kina, ne pokušavajući se nametnuti izvedbi, no glazba je sama zahtijevala od njih izvedbenost kroz oživljavanje žica i drugih improviziranih instrumenata. Na taj način, iz suprotnog nam se kuta ponovo podcrtala povezanost i bliskost izvođača i izvedbe te izvođača i medija, kao i silan izvedbeni potencijal u njihovom susretu i sukobu. Sukobu čiji je konačni produkt izuzetno zanimljiva, pametna i duhovita, kazališno i (inter)medijalno zaigrana predstava koja je od početka do kraja letjela na krilima odlične i odlično izvedene glazbe Mire Manojlovića, Frimanna i Jørgensena te nabrijanih i raspoloženih izvođača, posebice šarmantno samouvjerenog, opuštenog i prepuštenog Burića te vrlo zgodno razigranih i zaigranih Jakira, Jankovića i Begović.