„Dijete je dakle rođeno 7.7.1893. u 7 sati ujutro...“ rado je navođena rečenica iz Krležinog (1893. – 1981.) pisma Mati Lončaru, koju koristi i Goran Matović, utemeljitelj, autor i ravnatelj Festivala Miroslav Krleža, završavajući i ovogodišnji (1.-7.7.2018.), sedmi FMK na datum Krležina rođenja.
Kao svugdje, i u našoj sredini političke opcije uzdižu i zapuštaju svoje velikane, pa se isto događa i s Krležinim opusom – od obožavanja do zanemarivanja – iako se sam opus odavno nije promijenio (tek se lik autora gleda različitim naočalama).
Festival Miroslav Krleža svaki puta donosi nekoliko dramskih predstava, najčešće na adresi njegova posljednjeg obitavališta (Gvozd 23, danas Krležin Gvozd 23), mada je zadnja ovogodišnja predstava u produkciji „Montažstroja“ smještena u kultno mjesto Krležina rada, Leksikografski zavod koji je sam utemeljio 1950. (Leksikografski zavod FNRJ, 1964. Jugoslavenski leksikografski zavod, 1983. Leksikografski zavod „Miroslav Krleža“).
Poigravajući se poznatom Hamletovom rečenicom „Što je Hekuba njemu, ili on Hekubi, da tako plače za njom?“, te osvrnuvši se na opsežni, petodjelni historijski (politički) roman „Zastave“ (1962.-1976.), autor i redatelj Zlatko Paković osmislio je predstavu „Krleža ili što su nama zastave i što smo mi zastavama, da tako za njima plačemo“ (6.7.2018., osvrt na reprizu dan kasnije). Uvodno Paković govori, u krvavoj mesarskoj pregači s krvavim nožem u ruci, o namjeri ovog kazališnog čina – uskrsnuće Krleže, jer to je bit teatra: uskrsnuće (što je kasnije preuzela kršćanska crkva!).
Služeći se lutkama kako bi dočarao likove koje valja, kao ilustraciju teksta, objesiti (uključivši samog Krležu), Vilim Matula izgovara fragmente iz Krležinih proznih i pjesničkih tekstova, naglašavajući momente kada dolazi do državotvornih promjena – i to kroz različite zastave i arije u interpreatciji sopranistice Ane Jembrek. Nerijetko su melodije dobro poznate, ali je tekst iskrivljen, ponekad skaradan, kako bi se naglasila ironija uzvišenog čina. Dobre namjere i patetika javljaju se u pojavi svake nove države, pa tako podizanjem nove zastave čujemo uvijek iznova neku novu pjesmu – od SHS preko NDH i SFRJ do RH (s uvodnom A-U do završne EU). Prilikom svakog novog podizanja zastave, netko profitira dok netko drugi gubi: novac ili glavu...
Paković se zalaže za povratak nekih, za Krležin opus, bitnih riječi poput utopija, dijalektika, komunizam, jugoslavenstvo (koje šapućemo i kada smo sami u svojoj sobi) ili da navedemo samog Pakovića: „Oduzmite Lenjina i razloge Oktobarske revolucije Krleži, oduzmite mu ideju komunizma, uvjerenje ateizma, jugoslavenstvo kao kulturni projekt , i što će ostati? Bespuće povijesne zbiljnosti. Ili, ako ove tri riječi prizovemo pameti, koliko se to uopće može: zbilja povijesnog bespuća.“
Predstavom „Krleža ili što su nama zastave...“ Zlatko Paković se ponovo predstavio kao inteligentan i zanimljiv analitičar koji se bavi sadašnjicom na temelju postojećih, relativno davno napisanih tekstova , međutim... Očekivala sam oštriji, jači, opakiji osvrt na suvremenu situaciju – jer, ništa se suštinski ne mijenja bez obzira kada se zbiva „promjena“ – a mislim da je materijala u Krležinim rečenicama za tu tvrdnju bilo, a nije niti sam Paković u svojim komentarima bezazlen.