Obilježavanje pola stoljeća prijateljstva između hrvatskog glavnog grada Zagreba i ruske kulturne prijestolnice Sankt Peterburga odvijalo se u proljeće 2018. u znaku izložbe posvećene Katarini Velikoj i muzeju Ermitaž (Galerija Klovićevi dvori) i dvodnevnog baletnog gostovanja Državnog baletnog kazališta Leonida Jakobsona u zagrebačkom HNK („Don Quijote“ i „Giselle“). Za razliku od prijašnjih gostovanja petrogradskih baletnih umjetnika, ovaj puta su prikazani cjelovečernji baleti, što je nesumnjivo puno uzbudljivije nego promatrati pojedine plesne točke, ma koliko virtuozno bile izvedene.
Balet Ludwiga Minkusa (1826.-1917.) „Don Quijote“ temelji se na epizodama iz opsežnog Cervantesovog (1547.-1616.) romana objavljenog u dva dijela (1605. i 1615.) u kojem se prikazuju zbivanja plemića Alonsa Quijana, koji čitanjem knjiga o vitezovima poželi i sam postati njima jednak, te smućenog uma krene u potragu za viteškim pothvatima, u pratnji siromašnog seljaka Sancha Panse. Spreman zauzeti se za sve kojima je učinjena nepravda, Don Quijote od Manche, kako se samoprozvao, uglavnom sve krivo procijeni i u pravilu svojim djelovanjem našteti i sebi i onima kojima je želio pomoći (njegova borba s vjetrenjačama, za koje je pomislio da su opaki divovi, postala je sinonim za uzaludan trud).
Iako se u istoimenom baletu Don Quijote uglavnom samo usput pojavljuje, prvi koreograf ovog Minkusovog baleta Marius Petipa (1818.-1910.) posegnuo je za živošću i šarenilom na španjolskim trgovima (s naglaskom na toredaoru, uličnim plesačima i Ciganima) te istaknuo ljubavnu priču između Kitri i Basilia koju ometa njezin otac želeći kćer udati za bogatog dvorjanina Gamachea.
Državno baletno kazalište Leonida Jakobsona (poznati ruski koreograf 1904.-1975.) predstavilo je koreografiju „Don Quijotea“ (7.6.2018.) koju je postavio danski plesač i koreograf Johan Kobborg (1972.) prema Petipau u izvanredno dorađenom i uvjerljivom scenografskom oblikovanju Jerome Kaplana, također autoru izvrsnih kostima.
Ono što uvijek plijeni pozornost prilikom gostovanja ruskih baletnih umjetnika jest njihova izuzetna kondicija, izdržljivost i ljepota plesa, pa to nije izostalo niti ovaj put: fantastična Sofija Matjušenskaja kao Kitri s partnerom Andrejom Sorokinom u ulozi Basilia (oboje su nagrađivani na međunarodnim natjecanjima) nisu mogli zasititi ljubitelje baleta. Vrlo zanimljivu ulogu ostvario je Tasman Devide plešući nesuđenog Kitrinog ženika – on je uspio svojim načinom prikazati smiješnu stranu tog lika, a ako se prisjetimo kako su obično baletni karakteri smrtno ozbiljni, to je doista izuzetna umješnost.
Izdvojila sam samo ove ključne likove, mada svaki pojedinac u predstavi zaslužuje veliki pljesak, jer se radi o sjajnoj punokrvnoj predstavi (mada na snimljenu glazbu) i doista je krasno da smo imali prilike vidjeti cjelovečernji balet, a ne odabrane „ficleke“. Nažalost „Giselle“ se druge večeri morala snaći bez mene!