Napomena: kritika je izvorno objavljena 10. svibnja 2018. u Vijencu, br. 631
Iako ne postoje pravila, neka fina vremenska granica predstava za (nešto stariju) djecu vrti se oko 50 minuta. Vrijeme iznad te granice ne mora biti višak, no mora biti opravdano. Jasno, ta zamišljena granica nema nikakve veze s kvalitetom predstava, tek ukazuje na činjenicu da mladi gledatelji danas nemaju volje ni želje zadržati pažnju predugo na jednom mjestu, događaju, predstavi. Daleko od toga da ih odlična predstava neće zalijepiti za sjedalo i 75 minuta (a loša potjerati nakon prvih pet), no predstava bi trebala biti pravo remek-djelo da zadrži pozornost malih gledatelja dva sata i petnaest minuta! Nažalost, iako u naslovu i temi skriva napetost, stravičnost i brojne druge kazališne zavodljivosti, predstava „Tajna dvorca strave“ (9+) ne samo da nije remek-djelo već je 135 minuta duga (izvedba 28. travnja 2018), monotona i nepotrebno razvučena predstava koja se utapa u viškovima i stalnim mračnim promjenama prenatrpane scene, a potkraj već djeluje poput testiranja gledateljevih živaca.
Lektirni naslov Roberta Arthura mlađeg (koji se ne spominje ni na jednom mjestu u promotivnim materijalima) vrti se oko tri mlada detektiva koji za potrebe snimanja novoga filma Alfreda Hitchcocka pokušavaju pronaći dvorac sa stvarnim duhovima. Kako je već red u krimićima, u tome i uspiju...
Roman je dramatizirala i režirala Nina Kleflin, koja već neko vrijeme niže slabe predstave. Vrhunac je tankoga niza (zasad) „Tajna dvorca strave“, u kojoj je i na dramatizacijskom i na redateljskom planu podbacila. Sama je dramatizacija preduga, posebice u prvom dijelu, koji je nepotrebno razvučen i monoton, te odveć ozbiljna, dok je režija neinventivna i bez efektnih rješenja. Posebno se to osjećalo u stalnim mračnim prelazima opterećenim promjenama goleme scenografije, koji su opetovanim pauzama umrtvljivali igru, rušeći i one male natruhe napetosti. Dugi tamni prelazi koji djeluju silno anakrono na neki su način zamka koju si je sama redateljica postavila, rascjepkavši radnju čestim, ne i nužnim, promjenama mjesta u prvom dijelu predstave. Redateljski to nije išla rješavati, primjerice, paralelnom scenom kakva je bila pred nama, kružnom scenom koja će se uključiti tek kasnije, apstrakcijom prostora… već je odabrala najlakši i kazališno najneprivlačniji način – dugi, opetovani mrak. Mračnim pauzama pridodajmo i nešto što s razlogom vrlo rijetko viđamo u kazalištima za djecu – stvarnu pauzu, koja je već pošteno umornu publiku dodatno udaljila od radnje.
U samu predstavu uvodi nas pripovjedni okvir koji je ovdje tek odrađen, dok su mogućnosti komunikacije i prepletanja pripovjednog i izvedbenog sloja u potpunosti zanemarene. U tom okviru Hitchcock najavljuje junake i priču, djelujući beskrajno umorno i suvišno, što dobrim dijelom ide na dušu Hrvoju Barišiću, koji je slavnoga redatelja odigrao stisnuto i ukočeno. Ni ostali glumci nisu bili u formi. Luka Bulović bucmastog je Jupitera Jonesa oblikovao tek fizički zgodno, uz dosljedna poskakivanja, Matija Čigir u Petea Crenshawa nije uspio upisati glumački potencijal koji nosi u sebi, a nije oduševio ni Silvio Mumelaš, koji je Boba Andrewsa pretočio u nešto simpatičniji dio trojca. Krunoslav Klabučar uvjerljivo je oblikovao uštogljenoga vozača, Jure Radnić djelovao je pomalo kao karikatura opakoga frajera Mršavka Norrisa, dok Tvrtko Jurić i Vanda Vujanić Šušnjar kao stric i strina Jones te Kruno Bakota kao Rexov pomoćnik nisu mogli previše napraviti sa svojim likovima. Jedini zanimljiv i scenski potentan lik oblikovao je Radovan Ruždjak, pretočivši Jonathana Rexa u vrlo duhovitu karikaturu, no i on se u velikom raspletu i nepotrebnom objašnjavanju ispuhao.
Osman Arslanagić scenografiju je nepotrebno pretrpao suvišnim stvarima i predmetima, čime je inicirao i odužio mračne promjene u kojima su se gubili i tehničari i glumci, dok je Sara Lovrić Caparin likove odjenula u razigranu retro odjeću. Najbolji je dio vizualnoga sloja predstave svjetlo, kojim je Aleksandar Mondecar vrlo uspješno i efektno upisao naslovnu stravu u cijelu priču.
Zaključno, „Tajna dvorca strave“ spora je, glomazna i razvučena predstava promašene režije, umorne glume i brojnih praznih hodova, koja je svojim (odveć) dugim trajanjem uspjela u potpunosti ugušiti i poništiti napetosti i intrige upisane u predložak.