Predstava Gradskog kazališta Požega „Nespojivi“ (23.2.2018.) i ja naganjale smo se  gotovo puna dva mjeseca, dok se nismo napokon spojile na gostovanju u zagrebačkoj Maloj sceni (22.4.2018.). Jako me zanimao ovaj autorski projekt „nastao kroz glumačke improvizacije“ Marijane Matoković, Mladena Kovačića i Ivana Grčića u režiji Ive Srnec i uz dramaturšku intervenciju (meni silno drage zbog darovitosti i posebnosti dramskog pisma) Nine Horvat.

Troje ljudi ranih srednjih godina Tihomir (33), Mia (33) i Željko (35) odlučuju, zbog vlastitog svjetonazora ili pod pritiskom okoline, započeti novu vezu i pred publiku iznose naizmjence svoje težnje, frustracije, pokušaje i – promašaje. Tihomir (Ivan Grčić) sluša svoje dobronamjerne prijatelje i upušta se u potragu (nakon raskida veze od  koje se još uvijek nije u potpunosti oporavio) za djevojkom koristeći blagodati novih tehnologija (koje mu nisu bliske i od kojih odustaje, priznavši da mu za novu vezu treba još vremena). Željko (Mladen Kovačić) je vrlo  opsežan i strog u svojim  zahtjevima pa vrlo brzo uviđa da niti jedna „kandidatkinja“ (jer on koristi  stručne metode ispitivanja) nije niti blizu onome što on traži – sve dok jednog dana ne uoči da djevojka s kojom se počeo družiti, usprkos tomu što je učinila „strahote“ u njegovoj kuhinji, može raditi što hoće, nije ga briga, jer se on... strašno mu je za izreći… zaljubio.

Mia (Marijana Matoković) ima dvostruke pritiske – obitelj koja inzistira na nasljednicima (biološki sat je neumoljiv) i njezina vlastita romantična narav (čekanje „princa na bijelom konju“). Ta „uređenost svijeta za dvoje“ u kojoj se traga za drugom polovicom, ne uvažava mogućnost da je čovjek „vlastita srodna duša“ i da pronađena srodna duša, ne mora biti jedina... Kada Mia ubije pauka i uspije otvoriti staklenku (to su, uz seks, jedine stvari koje nije mogla ostvariti sama), odlučuje prestati panično tragati za „njim“ i  dozvoliti da se on sam pojavi.

Naizmjenične epizode iz života troje ljudi „prijelomnih“ godina kroz moguće životne situacije na duhovit i dinamičan način nude manje-više poznate scene iz ljubavne svakodnevice. Zanimljivo je da se rado i veselo smijemo  nečijem (posebice neuspješnom) ljubavnom životu, zaboravljajući pritom, da se taj hormonalno-neuronski poremećaj može ponekad vrlo kobno odraziti na nečiji život... Ipak, rasplet (uvjetno rečeno) ovih triju priča ne vodi tragičnim riješenjima, mada je sasvim očito da su naši protagonisti, pričajući nama, ujedno sami osvjestili svoje situacije i spoznali sebe.

Dinamična izmjena scena, jednostavna, dostatna scenografija (Iva Srnec, Marija  Matijanić) i funkcionalni kostimi (Ana Trišler) uz duhovit i  analitički tekst te vrlo uspjele glumačke improvizacije čine predstavu „Nespojivi“ vrlo šarmantnom i gledljivom. I uz svu sućut prema ljubavnim problemima, ja sam se jako smijala (od srca, da ima neke veze s ljubavlju).