Napomena: kritika je izvorno objavljena 29. ožujka 2018. u Vijencu, br. 628
Nije krivac pojedinac, nije čak ni narod, krivo je trulo društvo. A trulež se širi brzinom munje. U trulom društvu trune narod, a istrune pojedinac. Znači, ipak je kriv! I sve je dobro dok taj pojedinac nisam ja. Ili netko blizak meni. Neka bude, primjerice Jozef K. Ne poznajem ga i nije me briga za njega.
Slavna žrtva paradoksa današnjeg društva u Gavellinoj predstavi „Proces“ biva izvučena iz mase jednakih ljudi, pretpostavljamo slučajnim izborom. Čim iskorači, Jozef prestaje biti dio većine koja mudro šuti u lažnoj sigurnosti i postaje njihov najdublji strah i meta za izbacivanje tog straha (u obliku bijesa, jasno). Iznimno je kratak i neočekivan put od ugode većine do neugode izdvojene jednine. Uostalom, i ta većina sastoji se tek od niza pojedinaca.
Redatelj Rene Medvešek, ujedno i dramaturg s Dubravkom Mihanovićem, predstavu je oblikovao oko dviju tema – truleži sudstva kao krunskoga predstavnika društva te ludosti naroda kao posljedice te truleži. U žarištu obiju tema slučajni je pojedinac na kojemu društvo kroz silne paradokse demonstrira svoju beskrajnu moć te koji postaje jedina linija normale u potpuno poludjeloj okolini. I ma koliko takav kazališni svijet, koji je vjerna preslika stvarnog svijeta, djelovao bezizlazno, upravo normalnost Jozefa K. skriva tračak nade i svojevrsni je putokaz – ne priklanjaj se bezglavo masi, misli svojom glavom. Samo tako ćeš ostati normalan i koliko-toliko slobodan. Kad smo već kod slobode, ni tu nam sadašnjost nije svijetla – u životu prikliještenu spisima, zakonima i paradoksalnim zabranama, sloboda se svodi tek na puko preživljavanje u kojemu nema mjesta umjetničkoj i stvaralačkoj slobodi te pretakanju mašte u stvarnost. Na taj način postajemo poslušnicima truloga društva i zatvorenicima vlastite lažne slobode.
Takvim scenskim čitanjem Medvešek i Mihanović stvorili su čak možda paranoičniji „Proces“ od Kafkina, što nije nikakav problem, dapače. Problem je činjenica da je taj „Proces“ vjerna preslika stvarnosti koja nas okružuje. Sudstvo, baš kao u predstavi, postaje smijurija u kojoj se odluke ne donose na temelju dokaza, već kuloarskih priča i koverti, argumenti su neprovjereni, podaci netočni, no to i nije bitno jer ionako nitko nikoga ne sluša. Dijalozi se pretvaraju u monologe, polemike u sukobe gotovih i zacementiranih stavova. Odlično je Medvešek redateljski upisao sve te paradoksalne slojeve u sudnicu, podcrtavši ih laganom glumačkom prenaglašenošću i karikaturom koja pleše između gorkog osmijeha i plača. Posebno je dobro redateljski oblikovao grupne scene, od početnog izdvajanja pojedinca preko ludosti kao norme u kojoj se našao, do završna zatrpavanja spisima.
Također, upisao je u predstavu niz odličnih redateljskih rješenja poput dupliciranja radnje prisjećanjem koje oživljava i osamostaljuje se, relativizirajući time stvarnost i pojačavajući paradoks u kojem se nalazimo Jozef i svi mi. Vrlo je zgodno riješena i scena u kojoj slikar stvara sliku od stvarnih likova, poigravajući se fikcijom i fakcijom. Problem predstave je u na više mjesta predugim dijaloškim scenama, koje su kočile radnju i umrtvljivale ritam igre, a nudile su mjesta za kraćenje. Kada bi se one stisnule, predstava bi dobila na gustoći i koncentraciji ne samo igre nego i poruke te bi postala još čišća i usmjerenija slika i kritika paradoksa koji nas okružuju.
Nikola Baće oblikovao je Jozefa K. s dosljednom učvršćenošću u normali i laganoj zbunjenosti, vrlo dobro funkcionirajući u odnosu na cjelinu. Sven Medvešek na svojim je glumačkim plećima u nekoliko likova vrlo uvjerljivo i s lakoćom nosio svijet paradoksa, dok je Hrvoje Klobučar oblikovao nekoliko uspjelih i duhovitih minijatura, posebice kad je uronio u karikaturu za pisaćom mašinom. Darko Stazić bio je standardno vrlo uvjerljiv, elegantno prelazeći iz jedne u drugu ulogu i unoseći odmjerenu dozu nemira i scenske energije. Nela Kocsis odvjetnici Huld dodala je prikladnu dozu ludosti, lagano karikaturalna koketa Ankica Dobrić te Perica Martinović i Đorđe Kukuljica fino su se uklopili u svijet paradoksa, kao i Natalija Đorđević, koja je prepoznatljivom bojom glasa i lagano „lebdećom“ pojavom odlično oblikovala nekoliko likova. Martina Čvek bila je duhovita kao stroga Leni, dok je Ivan Grčić zgodno oblikovao čudnovat lik studenta.
Važnu ulogu u predstavi odigrala je glazba Zorana Šćekića, koja je efektno podizala paranoju, ritmički dizala predstavu, iznenadnim promjenama melodije i ritma dodatno bombardirajući stvarnost. Pravdan Devlahović zgodno je riješio scenski pokret u grupnim scenama, Tanja Lacko scenografiju je gradila rekvizitima, od stolaca, na trenutke praznih, do spisa koji su se pretvarali u brda, a Zdravko Stolnik fino popunio prostor nenametljivim, no efektnim svjetlom. Marita Ćopo masu jednakih logično je obukla u odijela, nejednake podcrtavši zgodnim pojedinostima.
Zaključno, Gavellin „Proces“ nelagodna je i precizna preslika truleži današnjeg društva, koja se prelijeva na narod i lomi na pojedincu kao slučajnoj žrtvi. Nažalost, ukupni dojam cjeline ispunjene odličnim dramaturškim i redateljskim rješenjima te vrlo dobrim ulogama narušavaju odveć rastegnute dijaloške scene.