Shakespeareova (kako tvrde najkrvavija) tragedija „Tit Andronik“ u režiji Igora Vuka Torbice premijerno je izvedena (23.3.2018.) u Zagrebačkom kazalištu mladih (osvrt na izvedbu 19.4.2018.), čime je vjerojatno završen „Shakespeareov niz“ ove sezone u zagrebačkim kazalištima.

Lik tvrdog rimskog vojskovođe Tita Andronika, kojem je čast važnija od bilo čega, nije baš tako jednostavan, budući da on bez razmišljanja žrtvuje ruku kako bi iskupio sina odnosno  suparnici, gotskoj kraljici Tamori koja postaje rimska carica, s istinskom nasladom servira tijela njezinih sinova, računajući da će je tako najjače povrijediti (u majčinskim osjećajima)... S druge strane, on bez velikog razmišljanja ubija sina koji mu se suprostavio kao i obeščašćenu kćer –  u oba slučaja narušen je njegov očinski ugled, mada na različite načine.

Sreten Mokrović svojeg Tita  gradi kao običnog čovjeka – njegovi napadaji bijesa (bilo kada ubija sina ili se žesti zbog ubijene muhe) sastavnica su njegova ponašanja i posve su mu prirodni. Upravo ta „običnost“ u izljevima bijesa čini ovaj lik tako opasnim – nikada se ne zna kada će se izbezumiti i  nasilno reagirati...Torbica ovu (gotovo tarantinovsku) krvavu brojalicu osmišljava kao pripovijest oko stola – mada vidimo ubojstva (najčešće je ubijen Jasmin Telalović, igrajući različite likove) kao i kobnu večeru, ipak se o zlu uglavnom pripovjeda.  A tu je glavni uvodni i završni pripovjedač, zločinac i „mozak“raznih opačina, Maorin Aron, Tamorin ljubavnik u interpretaciji Rakana Rushaidata.

Ne bih se složila s paralelom tog lika i Jaga – Jago je za svoju osvetu Otellu bio motiviran  uskraćivanjem očekivanog vojnog čina, dok je Aron  zao zbog zloće same. Ipak, Aron brine za budućnost svojeg sina i priznaje zločine uz obećanje da će sin ostati na životu. Zanimljivo je to Shakespearovo poigravanje roditeljstvom i zločinima...

Torbičini „humoristički“ iskoraci znaju biti od smiješnih (prevelika kruna na Saturninovoj glavi, kuharska kapa na Titovoj uoči pripremanja večere za Tamoru) do užasnih (komad mesa kao odsječena glava, žrtvovana Titova ruka kao svinjski papak ili jetra kao tamnoputo Aronovo dijete). Protuteža Titovom mahnitanju jest racionalnost njegova brata Marka Andronika  kojeg vrlo uravnoteženo donosi Adrian Pezdirc. Tamorini sinovi Demetrije i Hiron, Dado Ćosić i Vedran Živolić, prikazani su kao zaigrani  dječaci kojima je  nasilje dio zabave... njihov „plesni korak“ kasnije Laviniji (silovanoj, odrezana jezika i ruku) omogućuje da ih optuži.

Mia Biondić kao Lavinija nudi izuzetno potresnu ulogu, tako da smo zapravo „sretni“ kada njezine muke prestaju (Tit je ubija „zato što razdjevičena djeva nema pravo / preživjeti sramotu, kojom osramoti oca!“). Suprotnost  blagoj Laviniji (mada suprostavljanje ocu nije baš društveno prihvatljivo) jest pametna  manipulatorica gotska kraljica Tamora, izvrsna Katarina Bistrović Darvaš. Ona odlično povezuje uzroke i posljedice pa je se ničime ne može iznenaditi: potičući sinove na zlodjela, ona očekuje njihovu kaznu... čak i kada ih povečera, to je previše ne opterećuje. Muškarci oko nje sa svojim zločinima za nju su „male bebe“!

Vrlo je uvjerljiv Petar Leventić u svojoj samouvjerenosti kao rimski car Saturnin, Frano Mašković fino osmišljava svojeg Lucija, a tu su Robert Budak i Milivoj Beader u nevelikom, ali nužnom doprinosu.

Budući da je predstava uglavnom „pripovjedački koncipirana“, pozornica je sastavljena od nekoliko stolova i stolica na bijeloj podlozi (kojoj se mogu otvarati rupe) te brojnih reflektora (Branko Hojnik), kostimi su svagdašnji (Doris Kristić), a ravnopravni izvođači glumcima su izvođači na sceni i skladatelji, odlični Alen Sinkauz i Nenad Sinkauz.

Motive u „Titu Androniku“ Shakespeare je „prepisao“ iz postojećih djela ne pokušavajući profilirati svoje likove, već naprosto ispričati (čini mi se) priču o zlu (i dobrim i zlim likovima događaju se strašne stvari ) pa su tako komentari teoretičara od „uzornog  komada“ do „jednog od najglupljih ikada napisanih“.

Torbičin  „Tit Andronik“ je osmišljen na „pripovjedački način“ i tu nema zamjerke, ali  moram priznati da sam nakon predstave bila silno iscrpljena (još nisam otkrila zašto?!).