U prihvatljivoj definiciji piše: „Humor je oblik zabave i vid ljudske komunikacije sa svrhom da nasmije ljude i učini ih sretnim.“ To je prilično neodređeno i općenito jer dok šala ili vic to možda i jesu, ironija, satira, sarkazam ili parodija to baš i nisu. Napokon, postoji izraz poput  „crni humor“ ili „galgenhumor“ (humor ispod vješala), koji ljude ne čine baš sretnim.

Najnoviju svoju dramu „Idi pa vidi“ tekstopisac Ladislav Prežigalo nazvao je „komedijom satkanom od humora svakodnevice uz pokoju žaoku satire“, dok ju je redatelj i  dramaturg (u ovom slučaju također scenograf ) Damir Mađarić nazvao „farsično-komediografskim tekstom“. Praizvedba je bila u zagrebačkom Centru za kulturu Trešnjevka (3.3.2018.) uz suradnju „Adam scene“, a radi se o zgodama iz svakodnevnog života koje nam predočuju dvije frizerke, Dalija (Marija Kolb) i Iris (Mia Krajcar), u frizerskom salonu pod nazivom „Idi pa vidi“ (mogao se nazvati cvjetnjak).

Naime, one su u financijskim nevoljama i čekaju povratak svojih mušterija koje u međuvremenu ogovaraju: tu je moćna i bogata bivša čistačica Jagoda, udana za policajca koji je  zahvaljujući stranačkoj poziciji postao bogat i moćan pa  urologica Đurđica izabrana iz „kvote nerazvijenih“ koja  čudnim političkim mehanizmom postaje ministrica te napokon estradna zvijezda Ema spremna za pisanje knjige o važnoj temi – samoj sebi.

Dvije glumice kroz pet likova govore različite dijalekte, izgovaraju poznate floskule, pričaju viceve i izgovaraju  rečenice iznenađujuće ispunjene erotskim nabojem, dapače posve izravnim prostačkim izrazima. Naravno da psovka i prostota prožima svakodnevni govor, ali u kazališnim situacijama bi trebale biti u funkciji radnje, a ne zato da se zatečena publika hihoće.

Problem Prežigalovog teksta jest gomilanje rečenica (u  očekivanju smijeha) koje svojim bujanjem prigušuju smisao pa umjesto da izazivaju veselje (jer neke su konstrukcije, tvrdnje i doskočice zbilja smiješne) počinju izazivati zamor. Otprilike kao kada „duša društva“, proslavljeni „vicmaher“ neumorno priča viceve pa oni djelomice postaju jedni drugima nalik...

Budući da igraju razne likove, glumice se preoblače (Anamarija Filipović Srhoj) što prilično dobro funkcionira, osim što je svaki pojedini segment predug, vremenom se ponavlja i igrani karakter gubi na intenzitetu. Također mi nije baš jasno zašto su najružnije odjevene kada igraju same sebe odnosno frizerke –  ne znam kako je u drugim frizerajima, ali moja frizerka izgleda sasvim normalno i odjevena je u skladu sa svojim poslom. 

Najbolji dio predstave su glazbeni umeci (intermezzo) jer Kolb i Krajcar izvrsno pjevaju pa osim što prekidaju potoke riječi, pjesmama podcrtavaju i naglašavaju zbivanja. Posebice je emotivna završna scena kada Dalija, pošto preko telefona  nepristojno odbija „moćne“ žene, zajedno s Iris pjeva „Bella ciao“ (talijanska antifašistička pjesma) i potom, nakon novog telefonskog poziva, pokunjeno pristaje na sve radi pukog preživljavanja. Ipak, zaključak je: „Bežmo odavde, kolko god nas noge nose.“

Budući da nas okružuje stvarnost koju nikakva mašta, izmišljotina ili fantazija ne mogu nadmašiti, logično je da se sve više „prepisuje“ iz stvarnosti pa je tako i u slučaju komedije „Idi pa vidi“. Kada bi se dozirala količina govora (izbacivanjem onog doista banalnog), „razbarušila“ glumačka igra i povećao broj glazbenih umetaka (kada već imamo sjajne pjevačke mogućnosti) uz „opakije“ pjesme („Novi val“ je prepun sjajnih mračnih tekstova), ova bi predstava postala daleko čvršća i zanimljivija.  Zamislite za završnicu refren  „Jeftina mjuza teška cuga / užas je moja furka“ („Užas je moja furka“, album „Sunčana  strana ulice“, Azra, 1981.) kojim postaje još jasnije kako se od doba Branimira Johnnya Štulića  ništa nije promijenilo, nego je tek sada istinski  „sjelo na svoje mjesto“.