Pjesnik, dramatičar i dramaturg Tomislav Zajec (1972.) rođen je pod sretnom zvijezdom: do sada je pet njegovih drama nagrađeno nagradom „Marin Držić“, a devet ih je doživjelo praizvedbu. Posljednja u obje kategorije jest drama „Ono što nedostaje“ koja je nagrađena 2014., a praizvedena krajem 2017. u Zagrebačkom kazalištu mladih (16.12.2017.) u režiji Selme Spahić (osvrt na izvedbu 20.12.2017.). Primjedba da se radi o darovitom autoru u našoj književno-kazališnoj sredini ne znači puno jer koliko nagrađenih drama ne sakuplja prašinu samo zato što su u zatvorenim ladicama ili ormarima...
Prateći sadržaj ove drame prepoznajemo nekoliko usporednih sudbina: sestre (Katarina Bistrović Darvaš, Nataša Dangubić) koje pokušvaju razumjeti što im donosi majčina smrt jer se radi o ženi koja ih je odavno napustila (Doris Šarić Kukuljica), mladi David (Adrian Pezdirc) svoj ulazak u svijet odraslih podrazumijeva preko njemu zastrašujućeg spolnog kontakta sa zahtjevnim Humanitarcem (Frano Mašković) ili par uoči sudbonosnog koraka...
Ispremiješani prizori djelomice otežavaju praćenje, ali dobar savjet slovenskog likovnog i kazališnog umjetnika Silvana Omerzua pomogao mi je da se opustim. Naime u jednom mi je razgovoru, na moju primjedbu da ne uspijevam pohvatati smisao priče, rekao: „Kada nije odmah jasno o čemu se radi, ja prestanem grčeviti tražiti smisao jer me to ometa da uživam u ostalim komponentama predstave“.
Poslušavši ga, počela sam osjećati silnu sućut za 16-godišnjeg Davida koji pokušava, usprkos strahu, udovoljiti odraslom muškarcu: zadnji puta sam tako tužnu i potresnu scenu poput ove što ju je odigrao Adrian Pezdirc vidjela u predstavi Mirana Kurspahića „Rasprodaja“ (Teatar ITD, 2013.) kada se, zbog „viših“ razloga razgolićuje Sven Jakir – u oba slučaja radi se o krhkim, praktički dječačkim tijelima, čija golotinja nedvosmisleno optužuje one oko njih!
Scena Mirne Ler (postavljena po širini dvorane Polanec) izvedena je od sterilnih, bijelih pločica tipičnih za sanitarije pa asocira na neutralnu, nezainteresiranu okolinu u kojoj se odvijaju tragedije. Tim više što ih uporna čistačica (Dora Polić Vitez) neprestance čisti, a bolničar (Goran Guksić) ih pokušava neutralno i pravedno koristiti... Postoji jedna znakovita rečenica o odrastanju: „Nekima je prag dječje sobe viši od Everesta“ i upravo spominjanje najvišeg planinskog vrha na našem planetu, ukazuje na njegovu metaforičnost. Iako Zajec ne koristi tu rečenicu, njemu je Everest metafora odluke kako i kamo dalje, što redateljica Spahić koristi i doslovce, budući da protagonisti pužu po pločicama odjeveni u nrančaste parke (kostmi Doris Kristić).
Kako se u predstavi radi o naznakama i slutnjama, tako su i pokreti koreografirani (Blaženka Kovač Carić), a skladatelji Alen i Nenad Sinkauz podjednako sudjeluju glazbom i tišinama.
Iako u predstavi „Ono što nedostaje“ možda nisam vidjela ono što su namjeravali pisac i redateljica, ova me je predstava duboko dirnula (da ne zaboravim još Zorana Čubrila i Milicu Manojlović) iskrenim glumačkim sudjelovanjem i ogoljelom atmosferom nesreće.