52. festival Borštnikov susret (Borštnikovo srečanje) u Mariboru od 20. do 29.10.2017. predstavio je najbolje slovenske predstave u protekloj sezoni prema izboru selektorice Petre Vidali. Sam naziv ovog tradicionalnog kazališnog festivala vezan je uz glumca, redatelja i kazališnog pedagoga Ignjata (Ignacija) Borštnika (1858.-1919.), utemeljitelja suvremenog slovenskog kazališta. Međutim, Borštnik je također ostvario niz uloga na zagrebačkoj pozornici jer je, na poziv intendanta Stjepana Miletića, u sezoni 1894./1895. postao članom zagrebačke Drame u kojoj je ostao do 1918. godine.
Predstave na 52.FBS uglavnom su igrane na različitim pozornicama unutar Slovenskog narodnog kazališta, no nekoliko njih bilo je izvan matične zgrade. Takva je i predstava „Nemoć“, proglašena najboljom predstavom u cjelini, (22.10.2017.), nastala u koprodukciji ljubljanskih Zavoda Imaginarni i Mini teatra (3.12.2016.), čije je prizorište bilo u nenastanjenoj vili Anice i Marina Ivasovića u Ruškoj 6.
Ulazeći u vrt niz skliske stube prekrivene otpalim lišćem (sa znakovitim upozorenjem da se ulazi na vlastitu odgovornost) kroz mrak i kišu (gotovo materijalizirani stihovi Matoševe pjesme „Notturno“: „Mlačna noć; u selu lavež, kasan/ Ćuk ili netopir...“,) došli smo do kuće u kojoj smo susreli Hansa Schniera. Autor dramatizacije i redatelj Primož Ekart posegnuo je za dvije naoko nespojive knjige: za romanom „Gledište jednog klauna“ (1963.) suvremenog njemačkog književnika Heinricha Bölla (1917.-1985.) i za publicističkim štivom „Globalni minotaur“ (2011.) grčkog ekonomista i političara Yanisa Varufakisa (1961.).
27-o godišnji Hans Schnier za život zarađuje kao klaun i živi (nevjenčano) s Marijom. No+ jednoga dana Marija ga napušta da bi se udala za uglednog člana katoličke zajednice, što Hans ne može prihvatiti i počinje piti, ugrožavajući svoj posao, te se na kraju ozljedi i vraća kući. Naš susret s njim je u tom trenutku povratka i mi ga slušamo kako lamentira o svojem teškom položaju, ostavši bez ljubljene žene i bez novaca, opterećen melankolijom i glavoboljom.
Mladi glumac Nik Škrlec, nagrađen kao najbolji mladi glumac, vrlo nas vješto vodi kroz labirinte Hansove duše, pri tome ne pretjerujući u žongliranju, mudro nam predočujući ono zbog čega je Böll i pisao ovaj roman: obračun s katoličkim crkvenim svjetonazorom, s političkim pritiscima CDU-a, s osjećajem neslobode u najobičnijim životnim sitaucijama. U ovu osobnu Hansovu tužaljku Škrlec unosi žar Varufakisovog tumačenja ekonomske krize (sjetimo se Varufakisovog uzbudljivog gostovanja u sklopu Filozofskog teatra u zagrebačkom HNK 4.12.2016.) čime osobnu nemoć pojačava globalnom nemoći – situacija se otela kontroli zakotrljavši se vlastitom inercijom...
Početna i završna scena je u kadi u kojoj se Hans kupkom pokušava osloboditi svoje tjeskobe – neuspješno dakako, dok je ostalo vrijeme u jednostavno namještenoj sobi (scenografija Damira Leventića nagrađena je kao najbolja na festivalu). Njegova odjeća (Belinda Radulović) je preusko odijelo i ljubičaste čarape, dok glazba (izbor Darja Hlavka Godina) naglašava i dopunjuje njegova psihička stanja. Ispreplićući dva žanrovski i emotivno različita teksta, Škrlec vješto balansira između osobnog i općeg, nudeći nam, ne samo kazališni užitak, već i poticaj za razmišljanje.