Japanski pojam kamišibaj znači papirnata drama i podrazumijeva pripovjedanje uz prikaz ilustracija u malom drvenom okviru. Prema dostupnim informacijama, početak ovakvog (uličnog) kazališta u Japanu datira od 1929., da bi nakon dvije godine samo u Tokiju bilo 20 000 takvih malih kazališnih formi.
Vremenom su kamišibaji ušli u razrede i igraonice (ne napuštajući vjerojatno ulicu) zbog jednostavne forme, ali ipak zahtjevne izvedbe: morate biti dobar pripovjedač, imati zanimljivu priču i privlačne ilustracije – znamo kako su djeca zahtjevna, prava mala zakerala (dosadnjakovići). Kako je kamišibaj bio popularan u Japanu pokazuje naziv za televiziju: denki kamišibaj odnosno električni kamišibaj.
Ono što razlikuje ovo kazalište od „običnih“ pripovjedačkih izvedbi jest njegova interaktivnost, pa zato previše ne iznenađuje da su slovenski kazališni i lutkarski autori koji njeguju interaktivnost (Društvo Zapik, Gledališče Fru-Fru) prigrlili kamišibaj i proširili ga među istomišljenicima (Atelje slikovedke – Jerca Cvetko i Jure Engelsberger) čime je kamišibaj od travnja 2013. postao sastavni dio slovenskog kazališnog života (a iste je godine utemeljen i festival u Piranu).
Zahvaljujući razgovoru između pametne i ambiciozne ravnateljice Gradskog kazališta lutaka Rijeka Magdalene Lupi Alvir i slovenske redateljice Irene Rajh, na hrvatsku kazališnu scenu umarširao je profesionalni kamišibaj teatar u Ciklusu pričopredstava kao uprizorenje slikovnice Pike Vončina „Četiri godišnja doba“ (6.7.2017. u okviru festivala Tobogan, osvrt na prvu izvedbu u GKL 12.10.2017.).
Četiri ljupke životinjske priče (dramaturginja Vedrana Balen Spinčić) sa šarmantnim ilustracijama (Pika Vončina) na stripovski način u interpretaciji Damira Orlića vode nas u svijet gusjenice Emerika (proljeće), lava Mirislava (ljeto), slona Gašpara (jesen) i pingvina Frederika (zima). Mada se radi o životinjama (uz izuzetak gusjenice) koje nisu uobičajena sastavnica našeg podneblja, djeca ih posve prirodno prihvaćaju (ako dinosaur ili krokodil mogu bti plišani ljubimci, slon je domaća životinja!) s izuzetnom sklonošću za razgovor s izvođačem-pripovjedačem.
Moja jedina primjedba bila bi na kratkoću vremena prepuštenog djeci za komentare, no sigurna sam da će Orlić igranjem naći pravu mjeru za uzajamnu suradnju - dječja sklonost iznošenju vlastitog mišljenja nestat će njihovim odrastanjem. Zbog intimnosti, interaktivnosti, edukativnosti i terapeutskog učinka kamišibaj bi mogao postati izvrsna (kazališna) metoda u komunikaciji između djece i odraslih.