Odlika programa ovogodišnjih Riječkih ljetnih noći (30.6.-21.7.2017.) bila je raznovrsnost, ukoliko to ne bismo nazvali: od svega po malo ili ne znamo što bismo. Činjenica jest da se za svakoga našlo po nešto, pa su svoje mjesto našli i „Lutkari na Riječkim ljetnim noćima“, dvije predstave Gradskog kazališta lutaka Rijeka: „Izgubljena priča: Ivica i Marica“ i „Wanda lavanda“ (kritiku pročitajte ovdje).
U Rijeku sam stigla taman da pogledam prvu predstavu (10.7.2017.) koja se, nažalost, umjesto na Trgu sv. Barbare odigrala u matičnom kazalištu (nisam otkrila koji su se tehnički razlozi usprotivili najavljenom mjestu, budući da bi predstava sjajno „legla“ na otvorenom jer je scena oblikovana kao fiksna kućica s otvorom (tipično za ulične lutkare)). Promjena u naslovu dala je obavijest da se radi o djelomice prerađenoj priči braće Grimm, što je Vedrana Balen Spinčić, zadržavši sve bitno, izvrsno napravila: duhovito, pametno, šarmantno – ukratko vedro (Nomen est omen).
Redatelj Serđo Dlačić izvođačima nije dao disati: presvlačili su se, mijenjali maske (odlična kreacija za maćehu i vješticu), manipulirali lutkama (Ivica, Marica, tata), bili ispred i unutar kućice, „presvlačili“ konstrukciju koja se pretvarala iz šume u kuću od medenjaka, pjevali (skladatelj Srđan Badurina) – uglavnom radili su sve ono što zahtijeva priča i što bi u kazalištu lutaka bilo uobičajeno, kada ne bi bilo tako - rijetko. Luči Vidanović autorica je lutaka i scenografije koje ne samo da su likovno izrazito privlačne, već i vrlo spretne za promjene, pa sve djeluje neobično prirodno. Posebice su zgodni neki detalji koje uočavate tek pažljivim promatranjem poput šišmiša na vještičinoj odjeći. Izvrsno je osmišljeno i guranje vještice u peć ili Ivičin kavez. Sve to ne bi bilo dostatno da Karin Froelich i David Petrović nisu tako spretni, neizmjerno predani i sjajno usklađeni.
Ono što me je, onako veselu i zadovoljnu predstavom, istinski zaprepastilo bio je datum premijere: 16.4.2011. Dakle, predstava se vremenom nije „raspala“, nego je i dalje svježa i razigrana čime ujedno potvrđuje moju omiljenu rečenicu: „Vremenom, dobre predstave postaju bolje, loše postaju lošije, a one ni v... ni mimo, takve i ostaju“