Napomena: kritika je izvorno objavljena 8. lipnja 2017. u Vijencu, br. 607
Kazalište za djecu ispunjava brojne uloge: upoznaje mališane s umjetnošću, živom izvedbom, samo za njih otvara vrata bezgraničnoga svijeta mašte koji ne poznaje granice... i u svemu tome počesto ih želi nečemu naučiti. Djeci je svijet koji ih okružuje nešto novo i svaki je dan izvor brojnih izazova. Poneki su dobri i korisni, drugi nešto lošiji, teži i, nadamo se, prolazni. Treba li kazalište za djecu biti ponajprije prostor koji će te izazove pretočiti na scenu kako bi djecu poučavao svijetu i životu? Od pokojega diskretno umetnuta zrnca znanja glave ih sigurno neće boljeti, ali loše kamufliranom pametovanju i poučavanju ne bi smjelo biti mjesta u dobrim kazališnim predstavama.
Predstava "Pazi.mazi.voli." nastala je u suradnji Male scene i sponzora predstave Purina združenima oko jasno definiranog cilja – upoznavanja djece sa psima kao željenim kućnim ljubimcima, najboljim prijateljima, ali i ozbiljnom obavezom. Tako zadan projekt mogao se izvedbeno kretati između dviju krajnosti – doslovnog oblikovanja s edukativnim slojem u prvom planu tek reda radi omotanim scenskom igrom i scenske igre kroz koju se zadana ideja tek diskretno provlači. Dok u prvom pristupu doslovnost poruke reže krila kreativnosti, drugi pristup skriva opasnost od prevelika potiskivanja same ideje, no zato otvara vrata kreativnosti scenske igre koja bi u kazalištu ipak trebala biti na prvom mjestu. Autorica sinopsisa Dina Vukelić i autorica dramatizacije i dramaturginja Nina Horvat odlučile su, na našu žalost, ne riskirati sa zadanom temom, oblikovavši komad koji iz svih pora progovara osnovnu ideju, podčinjujući joj sve druge aspekte. Gledatelji su tako dobili priču o ljubavi čovjeka i psa začinjenu brdašcem plemenitih poruka koje su u potpunosti zatrpale šarm i iznenađenja.
Lea je zaigrana djevojčica kojoj je sve važnije od učenja, posebice igra. Brat Juraj njezina je opreka – organiziran, ozbiljan i zaljubljen u znanje. Stvar dijelom mijenja maleni Čupko, koji ušeta u Lein i Jurjev život. Ljubav se rodi na prvi pogled te Lea odluči potajice zadržati Čupka u njihovoj zajedničkoj sobi. Vrijeme teče, Čupko raste, a Leini i Jurjevi roditelji pojma nemaju da u sobi do njihove živi, laje, jede, piški, pokatkad kaki i cijele se dane igra – pas. Kako ne znaju? Zašto ne znaju? To u predstavi nije bitno jer nije u funkciji osnovne poruke. Uz tu, možemo pronaći brojne druge sadržajne nelogičnosti, dociranja i „upute za korištenje kućnih ljubimaca“ koje ozbiljno uzdrmavaju privlačnost tog malog svijeta pretrpana velikom porukom. Možda bismo i zažmirili na neke od njih da je cijelu priču na zgodan scenski način zapakirala redateljica Nora Krstulović, no to nije slučaj.
"Pazi.mazi.voli." nije prvi susret Nore Krstulović s naručenom predstavom. Prije nešto više od godine režirala je predstavu "Priroda i društvo" u suradnji ZKM-a i Hrvatskog društva skladatelja (kritiku pročitajte ovdje). Dok u toj predstavi nije uspjela oblikovati zanimljivu cjelinu od bogata i zabavnog materijala vezana uz zaštitu autorskih prava, tako ovdje nije ni pokušala zakamuflirati doslovnost poruke, omotati radnju bogatijim izvedbenim ruhom te razigrati redateljskim i scenskim minijaturama. Zadovoljila se stvaranjem linearne i ogoljele igre između Lee, Jurja i plišanoga Čupka u kojoj su svi odnosi jasni i crno-bijeli. Tako se Lea iz silno zaigrane djevojčice iznenada, sve tjerana ljubavlju prema Čupku, pretvori u silno radišnu djevojčicu, a Juraj iz punokrvne ambicije u punokrvnu ljubav prema ljubimcu. I opet, nije nam zasmetao plemeniti motiv promjene, već nesuptilnost i doslovnost poruke servirane djeci kao zatvorena priča u kojoj nema mjesta igri, prostoru za dječje razmišljanje.
Glumci su u likovima podcrtali njihove krajnosti. Vanja Ćirić Leu je na početku oblikovala kroz pretjerano infantilni izraz, koji je poslije dobrim dijelom uspjela utišati, dok je Davor Kovač Jurja oblikovao kao tipična, malo napeta i nestrpljiva štreberčića koji točno zna što hoće. Iako je bio uvjerljiv u tome, nije ga uspio dodatno oživiti ni izvesti iz općih mjesta. Aleksandra Demše naglašeno se usmjerila animaciji plišanoga lutka Čupka, kojega je dobro animirala, ali se distancirala od partnera na sceni. Taj svojevrsni zid koji je stvorila između Čupka i Lee i Jurja rezao je krila njezinoj dvostrukoj auditivnoj ulozi. Naime ona je Čupkove misli oblikovala riječima usmjerenim publici, dok su Lea i Juraj čuli tek lavež. I dok publika s njezinim govorom nije imala problema, „brbljavi lavež“ djelovao je vrlo neuvjerljivo i nekomunikativno prema Čupkovim scenskim partnerima. Dodajmo kako je plišana igračka bila sladak, no animacijski limitiran izbor za Čupka, kao i sukob s idejom da kućni ljubimci nisu (plišane) igračke.
Scenski (udruga SKROZ) i glazbeni (Vedran Peternel) minimalizam te mladenačko luckasta i šarena kostimografija Lucije Smolčec bili su u funkciji predstave, no, zaključno, predstava "Pazi.mazi.voli." djeluje kao tek odrađen posao kojemu je u žarištu zadovoljstvo naručitelja, a ne ciljane publike zbog koje, nadamo se, sve to i činimo – djece.