Gledajući film „Šuma summarum“ (2010) scenarista i redatelja Ivana Gorana Viteza (1975.), silno sam poželjela upoznati autora jer se ne sjećam kada sam tako jako uživala u nečijem „uvrnutom“ humoru – divno je znati da negdje postoji netko tko se neće čuditi vašim neuronskim zavijucima u poimanju smiješnog. Zato sam nestrpljivo čekala njegov film „Narodni heroj Ljiljan Vidić“ (2015.) za koji je scenarij pisao Zoran Lazić (1976.), jer su „naši vesterni“ (partizanski filmovi) uvijek nudili obilje usputnih duhovitih opaski (u tami kino dvorane, doduše). No, nije to više bila moja vrsta opakog i šašavog humora – najsmiješniji su bili trenuci kada su se filmski junak i privatni karakter glumca na neki način podudarali ili razilazili.
Niz labavo povezanih scena, nikada dotjeranih do kraja i uvijek nekako ostavljenih „u zraku“, za mene je bio prilično razočaranje. A onda su se u kazalištu „Kerempuh“ odlučili na uprizorenje istog teksta u dramatizaciji/adaptaciji Ane Tonković Dolenčić i režiji Krešimira Dolenčića (21.4.2017.; prije otprilike dva mjeseca postavljena je na istoj pozornici predstava „Ustav Republike Hrvatske“, također prema filmskom predlošku).
Priča govori o naivnom ruralnom pjesniku Ljiljanu Vidiću koji se trudi priključiti partizanima u šumi (što mu i uspije), nakon čega se izmjenjuju scene s partizanima, ustašama i četnicima. Organizacija kazališnog teksta ne odstupa od onog što smo vidjeli u filmu, pa iako ima manje epizoda, ipak obiluje zbivanjima, brzim promjenama i preobukama.
Uvođenjem pripovjedača (Damir Poljičak) unosi se red, ali se djelomice oponaša način kulturno-umjetničkih priredbi, koje su uvijek imale (imaju) voditelja. Ljiljan Vidić (Luka Petrušić) i njegova tri pajdaša Mišo (odličan i vrlo komičan Ivan Đuričić), Salko (meni vrlo dopadljiv Ognjen Milovanović) i Okac (malo pretjeran Josip Brakus) odlučuju ući na primanje kod Pavelića (Boris Mirković) i ubiti Hitlera (Hrvoje Kečkeš, vrlo uvjerjiv u sve svoje četiri uloge) kako bi okončali rat. Većina glumaca igra po nekoliko likova, međutim neki su, po mojem sudu, uspjeliji od drugih, primjerice Filip Detelić kao Tito, Matija Šakoronja kao svećenik, Mia Anočić Valentić kao krugovalnikinja, Anita Matić Delić kao Ljiljanova majka, Velimir Čokljat (malo prenaglašen) kao komandant Struja ; dobri ali nekako sputani su Tomislav Štriga, Vedran Mlikota i Ana Maras Harmander dok su u cjelosti neosporno fantastični momci iz Atomic Dance Factory.
Vizualni dio predstave su osmislili Davor Antolić (scenografija) i Tea Bašić (kostimi), dok se glazbom standardno bavio Mario Mirković, povremeno vrlo duhovito ali ne izvanserijski. Ukratko, ono što mi se nije svidjelo na filmu, nije mi se svidjelo ni u kazalištu: redanje epizoda koje nasilno pozivaju na smijeh bez dovoljno materijala za to i dinamika koja predvidim ponavljanjem prelazi u monotoniju. A prva riječ u naslovu? Lako se domisliti (a nepristojno je napisati) što je Mišo pitao Ljiljana izrugujući se njegovu imenu, simbolu čistoće i nevinosti!