Čelni čovjek Umjetničke organizacije Teatroman ugodna je i zabavna osoba, živi u mojem susjedstvu i prilično je blagonaklon prema ljudima. Osim što je producent, dramski pedagog, organizator i promicatelj kazališne umjetnosti na raznim razinama, on i glumi, a uskoro će upravljati smijehom - postao je ravnateljem Satiričkog kazališta „Kerempuh“ u Zagrebu.
Dakako, radi se o Romanu Šuškoviću-Stipanoviću (1959.) koji je svojedobno prilagodio (subjektivizirao) monodramu napisanu prema knjizi bračnog terapeuta Johna Graya „Muškarci su s Marsa, žene su s Venere“ (dramski tekst napisao je Paul Dewandre, režirao Boris Kovačević) vrlo uspjelo prikazujući bračne odnose (on-Roman i njegova Danijela). Publika se smijala (prema onoj čuvenoj Gogoljevoj opasci: „Čemu se smijete? Sebi se smijete“), ne samo radi uspjelog prikaza odnosa Marsijanaca i Venerijanki, već ponajprije zato što su tuđim očima vidjeli sebe. Na temu obiteljskih odnosa Teatroman je na pozornici podržao Rakana Rushaidata („Ja, tata“) i Peru Juričića („Ja, deda“), ali nije zapustio niti odnose „mi i one“ odnosno „mi i oni“.
Zbog ravnopravnosti spolova (zagarantirano Ustavom RH), muškarci su odlučili odgovoriti na spomenutu predstavu, na sve ženske uvrede, podcjenjivanja i omalovažavanja i tako je nastala predstava „Muškarci.hr“ (5.2.2017.) u režiji Marija Kovača. Četvorica muškaraca (Boris Svrtan i Goran Grgić uvijek, Živko Anočić i Filip Detelić 9.4.2017. u Kazalištu Vidra, a mogli su umjesto njih biti Amar Bukvić i Andrej Dojkić) na „barskim stolicama“ s pićem pokraj sebe objašnjavaju muški svjetonazor. Primjerice, pravi muškarac ne ide u kazalište (valja dodati da je cijeli autorski tim predstave sasavljen od muškaraca, s izuzetkom kostimografkinje Doris Kristić-Pavković i garderobijerke /rekviziterke Marine Uroić; ionako im se doma pomaže da odaberu odjeću i pronađu svoje stvari, pa je to normalno,ha-ha!) ili pravi muškarac ne pokazuje emocije, osim u birtiji.Sljedeća kazališna akcija propitivanja najstarijeg ratovanja u kojem se, paradoksalno ali istinito, neprijatelji najčešće mire u krevetu, bila je predstava „5žena.com“ u režiji Renea Bitorajca. Pet šarmantnih žena i zaigranih glumica (postoje alternacije, pa ih neću niti nabrajati jer nikada ne znate koju ćete postavu zateći na pozornici, premijera 2014.) vrlo su srčano prikazivale razlike između njih (anđela nebeskih) i muškaraca (vragova paklenih), ukazujući prvenstveno na muške mane. Nerijetko su se mogli čuti komentari gledateljica poput „Moj je isti takav“ ili „Upravo tako“, no iako su riječi bile prijekorne, glasovi su djelovali mazno.
Tumačenje razlika u strukturi mozga je posebno zabavno... tako smo mi, neuke žene u mraku gledališta, saznale da u muškom mozgu postoji „kutija za ništa“, koja omogućuje vlasniku da samo sjedi i šuti (zato je tako šokantno žensko pitanje: „Dragi, o čemu razmišljaš?“). Ukratko, on ne sjedi i misli, on samo sjedi (poznati i jako omiljeni vic). Što se tiče kućanskih poslova, saznale smo da „oni“ namjerno porazbijaju i zapale sve dostupno u kuhinji, kako bi ih se zauvijek oslobodilo tih zaduženja... naravoučenije: ne dajte se zavarati. I slona se može natjerati da stoji na lopti (ovo je moj proizvoljni dodatak jer ja ipak navijam za kućanice).
Najveći strah, prema našoj glumačkoj četvorici, izazivaju ženske riječi poput „Baš sam si nešto mislila...“ ili „Imam fantastičnu ideju“, jer nakon toga sljede akcije svemirskih razmjera. Čitav niz primjera (zajednički odlazak u kupovinu i način kupovanja, broj riječi, vrsta prehrane, itd, itd) pokazuju muški svjetonazor na zabavan i šarmantan način, da bi završili porukom, koja je ljepilo za svaku vezu (ako uspijete otvoriti tubu): “Moje dame, u pravu ste. Uvijek ste u pravu. Nemojte nas mijenjati!“
Dakle, predstava „Muškarci.hr“ ne razlikuje se u svojoj scenskoj ideji od „5žena.com“, ali to vjerojatno nije niti bila svrha. Predstava dinamično, razigrano, pametno i zabavno priča o najstarijem sukobu na svijetu, za čije uzroke sudionici nisu odgovorni jer su naprosto „takvi, različiti“. Međutim, ispod šarenog pokrivača proviruju male bodlje upozorenja, pouka i poticaja da se sasluša onog drugog, da ga se (nevoljko) uvaži i da se održava, ako ne mir, barem primirje.
Moja četiri muškarca (Svrtan, Grgić, Anočić, Detelić) dala su sve od sebe i čini mi se da su uvjerili gledateljice, barem dok se one doma opet ne suoče sa zaprljanim podom, razbacanim čarapama i utakmicom umjesto mjuzikla na TV-u. Čudim se da u tim primjerima nije bio naveden problem stiskanja paste za zube; ali valjda su se parovi već i sami domislili i odlučili za dvije, pa svatko stisne gdje mu je volja!