Zahvaljujući izboru repertoara u hrvatskim kazališnim kućama, sve češće knjižničari odlaze u spremišta kako bi mi donijeli knjigu željenog autora, budući da pripada književnoj baštini. Tako se dogodilo i povodom groteske Josipa Kulundžića (1899.-1970.) „Ponoć“ postavljene na Sceni Polanec (suradnja Zagrebačkog kazališta mladih i zagrebačke Akademije dramske umjetnosti, premijera 10.3.2017., osvrt na izvedbu 12.3.2017.) u režiji, dramaturgiji i adaptaciji Ivana Planinića (diplomski projekt pod mentorstvom doc. art.Tomislava Pavkovića na Odsjeku kazališne režije i radiofonije na ADU, Zagreb).
Spomenuta „Ponoć“ postavljena je 1921. u zagrebačkom HNK-u, a iste je godine nagrađena „Demetrovom nagradom“. Dubravko Jelčić o drami zapisuje: "...stoji negdje na prijelazu između realističke socijalne drame i poetsko-ekspresionističkog teatra... Ovdje nalazimo i druga karakteristična sredstva ekspresionističke drame: odlučnost u postupcima, naglost u odlukama, neočekivanost u obratima; čvrste geste, povišeni ton; povik, krik.“ Sam Kulundžić, koji osim što je bio pisac, bio je predavač i teoretičar, piše za „Kritiku“: „...ekspresionistička drama ima mjesto karaktera simbole. Simbol je ime ili slika svih prirodnih fenomena (materijalnih forma i prirodnih sila) u koje je postavljen jedan određen čovjekov osjećaj. Ovo je jedna vrlo važna definicija. Osjećaj dakle iznijet je iz duše i postavljen izvan čovjeka... Radnja ekspresionističke drame odigrava se u onome koji tu dramu može da proživi: u gledaocu bore se simboli.“
Sestre Lenka (Hrvojka Begović) i Mila (Lucija Šerbedžija) predstavljaju dva različita svjetonazora i socijalna statusa,njihov brat Marko (Krešimir Mikić) primjer je beskrupuloznog poslovnog čovjeka, Lenkin sin Rajko (Frano Mašković) i služavka Katica (Anđela Ramljak) primjer su neravnopravnog ljubavnog para, dok je jedini virtualni lik Mladić iz tavanice (deus ex machina- Edvin Liverić) simbol Savjesti.
Odmah valja reći da su svi glumci svoje uloge odigrali na primjeren način, da je adaptacija originalnog teksta izvedena vješto, da je vizualni dio predstave odličan (Katarina Perić, oblikovanje prostora, Marta Žegura, kostimi) s naglaskom na duhovitim detaljima (pegla s dnom od cjepanice), no da je stalno ponavljanje istih rečenica, pokreta i situacija pomalo zamorno. To je možda u skladu s ekspresionističkim ugođajem (Planinić: "Redateljski pristup ovom dramskom tekstu koji je piščevim podnaslovom označen kao groteska, prije svega je oblikovan estetskog tumačenjem grotesknog), ali nisam sigurna kome je namijenjena ova predstava u sklopu redovnog repertoara. Kao dio studentske produkcije više je nego dobrodošla, pa je možda tamo trebala i ostati.