Drama „Tri sestre“ Antona Pavloviča Čehova metafora je uzaludnog čekanja da se nešto dogodi „samo od sebe“, da se nedjelovanjem nešto promijeni, da je čežnja dovoljna za pomak. Autor je svoje drame smatrao komedijama, redatelji (Stanisalvski kao prvi redatelj Čehovljevih tekstova) su ih najčešće režirali kao turobne i tjeskobne, a ni publika se nije smijala – previše je sve nalikovalo njihovim vlastitim, nezadovoljavajućim životima.

Redateljica i koreografkinja Natalija Manojlović u suradnji s dramaturginjom Ivanom Đula postavila je balet (u sedam sedmominutnih činova) „Tri sestre“ (očišćenu od svih drugih likova i događaja) usredotočen samo na njihovu čežnju za odlaskom u Moskvu (Polukružna dvorana Teatra ITD, 23.2.2017.).

Uz glazbu i neobičnu zvučnu kulisu (Hrvoslava Brkušić i Hrvoje Nikšić) pratimo napore triju sestara da se podignu iz ležećeg zgrčenog položaja, da servis zamotan u novinski papir i spreman za transport ponovo odmotaju, da poslože kovčege i opet ih raspakiraju, da „ubiju“ vrijeme koje im je preostalo do odlasak pijući čaj, čitajući, postavljajući pribor za jelo; slažu odjeću i same sumnjajući u odlazak... najpotresniji trenuci su pomicanje kazaljki zidnog sata, hrpa namještaja poslaganog u uglu sobe i ispod glasa izgovoran Irinin uzvik „Joj“.

Tri sestre plešu Martina Tomić (Irina), Ivana Pavlović (Maša) i Petra Chelfi (Olga) dočaravajući  stanje za koje se na programu precizno kaže: „One rade „ništa“. U tom „ništa“ sadržan je sav njihov život.“  Decentno koreografirano, promišljeno dramatizirano i  režirano, vizualno učinkovito, glazbeno zanimljivo i izvedbeno odlično, baletno predstavljanje Čehovljeve drame „Tri sestre“ nije iznevjerilo ni predložak ni plesnu umjetnost.