Ključ djetinjstva leži u igri. Kroz nju ono uočava i promatra svijet oko sebe, nove predmete, pojave, rješenja... igra je djetetu važnija od posla, ona je nešto poput poziva. Kad smo kod njega, dječji poziv na igru nije tek poziv na popunjavanje slobodnog vremena, zabušavanje i zafrkavanje, već na učenje, stvaranje, življenje. Igra je, da skratimo, ključ komunikacije djeteta sa svijetom oko sebe. Ona je početak i kraj dana, ali i djetinjstva (samim time, što duže u sebi zadržimo igru, to ćemo duže ostati djeca).
Okrenemo li se malo našem najdražem mediju, igra je neodvojiva od kazališta. No i u njemu ima razigranijih i manje zaigranih predstava. Jedna od onih prvih, nama puno dražih je "U zvijezde", Gradskog kazališta lutaka Split. Predstava je to koja se iz igre budi i izvire, kroz igru raste i razvija se te se igrom zaokružuje. I uz sve to, igru shvaća punokrvno dječje - beskrajno ozbiljno.
Ksenija Zec i Saša Božić u ovoj su predstavi glumce i gledatelje odlučili poslati u svemir, među zvijezde. A tamo se, kao što svako pravo dijete zna, najbolje putuje kroz igru i maštu. No prije no što prošećemo Marsom, Malim i Velikim Medom i svim ostalim lampicama što se vješaju o nebo, trebamo postati astronauti. Autorski tandem sve to zna te naši kandidati za letače prvo prolaze silna testiranja, nakon kojih je let mačji kašalj, a plutanje svemirom dječja igra (nešto ozbiljno i važno). Posebice kad smo okruženi prijateljima. Predstava je sadržajno u potpunosti uronjena u igru. Ona čini njen okvir koji se prepliće s unutarnjom radnjom, uranjajući u nju, relativizirajući je, relativizirajući time i sebe, a kao što znamo, u prostoru relativnosti sve postaje stvarno i važno. Pa tako i stvarna i ona malo manje stvarna putovanja.
Igru iz sadržajnog sloja autorski je tim, sasvim razumljivo, prenio na izvedbeni sloj u kojemu se sve i svime igra - od likova preko prostora i scene do zvuka i vremena. Ključni igrači su djeca koju su glumci obogatili prepoznatljivim i jasnim karakterima. Petar Konkoj Cailliau oblikovao je izuzetno zabavnog dječaka razvijene mašte i šaljive ironije, duhovitog poklopca svakom loncu, spretnog okreta svakom pokretu. Suprotni pol, dežurnu pametnicu, predstavljala je Justina Vojaković-Fingler, dodatno je obogativši diskretnom umišljenošću i samouvjerenošću koje su izvirale iz pomalo frajerskog pokreta. Zajedno su činili savršen tandem za let. Tvrtko Štajcer unio je u igru kao astronaut vrlo duhovitu šeprtljavost i tromost, dok su Petra Kovačić i Andrea Majica predstavljale one ključne sporedne likove u društvu, odličnim pokretom i šaljivim umecima dajući igri puninu i minijaturne duhovitosti.
Glumci su zgodno razigravali zvijezde (animacijom lasera), animirali zvučni sloj, popunjavajući ga i oživljavajući, kao i prostor, to jest scenu koju je Zdravka Ivandija Kirigin uz pomoć niza jastuka pretvorila u savršen poligon za dječju igru. Jedina nešto slabija točka u predstavi bio je trenutak polijetanja i leta svemirom koji su oblikovali uz pomoć igračaka, prikazujući ga uživo na videozidu. Iako odlično zamišljen kao hibrid "osuvremenjenog teatra sjena" i videa (uživo animirane predmete ne vidimo kao sjene, već pokretne slike), ruka "snimatelja" bila je nešto drhtavija i neprecizna, zbog čega je scena djelovala malko predugom. No to je stvar koja nestaje s igranjem. Važnu ulogu u efektnom stvaranju svemira odigralo je svjetlo Lucijana Rokija, dok vrlo zgodnu, razigranu, dobro pogođenu i na mjestima vrlo duhovitu glazbu i izbor glazbe potpisuje Damir Šimunović.
Zaključno, predstava "U zvijezde" s punom i beskrajno razigranom ozbiljnošću i promišljenošću pristupa djetetu i igri. Rezultat je zabavno, pametno, maštovito i vrlo privlačno scensko putovanje u svemir.