U najranijoj mladosti silno sam voljela balet pa me je mama često vodila u zagrebačko Hrvatsko narodno kazalište. Poznavala sam i voljela plesačice i plesače, čudila se njihovim neobičnim imenima - kasnije sam otkrila -rumunjskim. Jedan od njih bio je Marin Turcu koji je odjednom nestao sa zagrebačke  scene. Danas znam da je sa svojom životnom i plesnom partnericom Majom Srbljenović - Turcu 1987. otišao u mariborsko kazalište, a  s njima je, što tada nisam znala, otišla i njihova kćer Valentina Turcu (1974.). Nisam je vidjela plesati, ali me je u potpunosti očarala svojom koreografijom „Romea i Julije“ (SNG Maribor 2012.) i za mene postala pojam izvrsnosti. Dakako, da sam uživala  gledajući njezinu suradnju s koreografom Leom Mujićem na baletu „Ana Karenjina“ u zagrebačkom HNK koji  još uvijek smatram najboljom predstavom ovog kazališta u posljednje vrijeme.

Najnovija koreografija Valentine Turcu je priča o Jevgeniju Onjeginu, inspirirana istoimenim romanom u stihovima ruskog pjesnika Aleksandra Sergejeviča Puškina (1799.-1837.) i postavljena na veliku scenu njezinog matičnog kazališta, Slovenskog narodnog gledališča u Mariboru (premijera 26.11. 2016.). Posebnost njezinih koreografija (i režija) je glazbena koncepcija pa je balet počeo praćen Rahmanjinovom Varijacijom br. 18 (Andante cantabile) iz Rapsodije na Paganinijevu temu op.43, nastavio dramatičnim Koncertom za klavir i orkestar br.1 u b molu, op.23 Petra Iljiča Čajkovskog te završio Rahmanjinovim Koncertom za klavir i orkestar br.2 u c-molu, op 18. Simfonijski orkestar SNG-a Maribor pod ravnanjem Dominica Griera napravio je odličan posao pa se koji puta činilo da se radi o dvije posebne izvedbe - glazbenoj  i plesnoj (nisam sigurna je li to bila izvorna ideja).

Scenografija Marka Japelja bila je osmišljena da istim komponentama stvara vanjski i unutrašnji prostor, no čini mi se da je bolje funkcionirala stvarajući iluziju vanjskog prostora. Također sam očekivala maštovitije kostime (Alan Hranitelj), no to je ipak moj osobni raskorak između očekivanog i dobivenog.

Priča o neuzvraćenoj ljubavi Tatjane prema Onjeginu i njegovom kasnijem kajanju, uz usporednu priču o sretnoj, ali tragično prekinutoj ljubavi Lenskog i Olge, dobro je poznata i može se sjajno pratiti kroz ovu koreografiju baleta „Jevgenij Onjegin“. Svi sukobi i pomirenja (Onjegin i Lenski), strasni izljevi ljubavi (Olga i Lenski), Onjeginovo odbijanje Tatjanine ljubavi (završna scena prvog čina  kada Tatjani iz ruku ispada buket cvijeća dostojan je pravih tragetkinja) kao i skupne scene zabava pokazuju duboku promišljenost koreografkinje i izvrsnu spremnost cijelog ansambla.

Iako je roman naslovljen Onjeginovim imenom, Onjegin je više pokretač zbivanja nego izravni sudionik (iako izvrši sve sudbonosne radnje: odbijanje romantične djevojačke ljubavi i nehotično ubijanje prijateljau dvoboju) pa je svojom odmjerenošću i suzdržanošću Anton Bogov (1975.) skoro karizmatičan lik. Jelena Lečić kao Tatjane definitivan je izbor, budući da obje uloge nemaju alternacije. Uzbudljiv i razigran ljubavni par, Olga i Lenski, na premijernoj izvedbi dočarali su sjajni Tijuana Križman Hudernik i Matjaž Marin (njihove su alternacije Asami Nakashima i Filip Jurič, a izmjenjuju se također i u ulogama kneginje  Aline i Olginog muža). Dakako, u izvedbi sudjeluju ostali članovi Baleta SNG Maribor, no ove četiri ključne uloge ipak nose cijelu priču.

Predstavu bi nesumnjivo trebalo odgledati nekoliko puta jer se brojni detalji nižu prilično brzo i ne uspijevaju u potpunosti „sjesti“. Zahvaljujući dobroj suradnji indentanata HNK Zagreb i SNG Maribor, možemo priželjkivati  gostovanje baleta „Jevgenij Onjegin“ na zagrebačkoj pozornici, koja još  pamti tabane roditelja koreografkinje Valentine Turcu.